Dok se vraćao kući, nekoliko dana nakon preuzimanja vlasništva nad raskošnom vilom, Ernest Kazirra ugleda nekog čovjeka. Noseći na leđima jednu škrinju, nepoznati izađe iz jednih sporednih vrata na zidu ograde i natovari ga na jedan kamion. Nije uspio dostići neznanca prije nego što ovaj bješe krenuo.

    Onda se autom zaputi za njim.

    Neznanac istovari sanduk iz kamiona i, nakon što je načinio nekoliko koraka, zavitla ga u jedno spremište koje bješe zakrčeno tisućama i tisućama istih takvih škrinja.

    Kazirra se približi tom čovjeku i upita ga: “Vidio sam te dok si iznosio onu škrinju iz mog parka. Što je bilo unutra? Što su te škrinje?”

   Onaj čovjek ga pogleda i osmijehnu se: “Imam ih još u kamionu, za istovar. Ne znaš što su? To su tvoji izgubljeni dani. Jesi li ih uistinu očekivao? Stigli su. Zašto si ih napravio? Gledaj, netaknuti su…”

    Tko da na to misli sutra?

     Kazirra pogleda. Činile su jednu nepreglednu gomilu. On siđe niz neki kosi zid i otvori jednu od ovih. Unutra je bila jedna cesta u jesen, a u dnu Graziella, njegova vjerenica, koja je zauvijek otišla. Čak je ne bješe ni pozvao.

    Otvori još jedan između ostalih. U ovom je bila bolnička soba, a na krevetu njegov brat Giosue koji se loše osjećao i iščekivao ga. Ali on je bio u trci za poslovima.

     Osjeti se pritisnut nečim, tamo, u gornjem dijelu želuca. Uzmanjka mu zraka. Istovarivač je stajao upravo na rubu velike doline, nepomičan kao onaj koji presuđuje.

   “Bože!” viknu Kazirra. “Čuj me! Učini da nestanu barem ova dva dana. Preklinjem te. Ja sam bogat. Dat ću ti sve što hoćeš!””

   Istovarivač načini jedan pokret desnicom, kao da htjede reći kako je odveć kasno. I rasplinu se u zraku. A spuštala se sjenka noći.

Tema ove kratke priče je spoznaja vlastitih grešaka. Na putu do samospoznaje glavnog lika, Ernesta Kazire, čitalac saznaje o kakvim životnim greškama se radi. Pisac to vješto ostvaruje svojim kratkim rečenicama i pripovijedanjem u trećem licu.

Ernest Kazira je hladna i emotivno zakržljala osoba koja je na svom životnom putu zapostavila ljude oko sebe. Za njega je napredovanje u finansijskoj sferi najvažniji segment bivstvovanja, što možemo vidjeti u uvodnom dijelu teksta. On preuzima vlasništvo nad raskošnom vilom i to jejedino što znamo o njemu. Pisac time jasno ostvaruje njegov lik, čak i bez daljeg diskursa. Ernest je, dakle, prije svega materijalista i karijerista. Ličnost bez saosjećaja i razumijevanja. Njegovjedini cilj u životu je posjedovati što vise i naizgled napredovati u životu, pri čemu emotivno stagnira i gubi ljudsko u sebi. Prisvojna (posesivna) zamjenica u riječi “mog”parka pomaže čitaocu da razumije karakter glavnog lika ove kratke priče. Park je dio njega. On trči za čovjekom koji nosi škrinje iz njegovog parka. Ništa ne smije da ošteti njegov posjed. Brine da bi te škrinje mogle sadržati nešto vrijedno, skupocjeno –nešto njegovo. Međutim, tada saznaje da se radi o danima

koje je izgubio jureći za bogatstvom, zapostavljajući ono istinski vrijedno.

Pisac ostvaruje još jedan lik u ovoj kratkoj priči –nepoznatog istovarivača. Zagonetni lik neznanca koji nosi i istovaruje škrinje iz “njegovog” parka simbol je vremena koje teče i koje donosi na “istovar” sve greške koje smo u životu počinili. Čitalac stiče utisak sasvim brzo da se

radi o surovom, ali istinitom i dobronamjernom liku. Pitanjem “Zašto si ih napravio?” sažaljivo, ali i osuđujući pita glavnog lika o razlogu njegovih izgubljenih dana. Kazira ne nalazi odgovor.

Zavirivši u njih i otkrivši svoje greške pokušava da se spasi parališućeg bola sjećanja na svog brata i vjerenicu. Govori “Daću ti sve što poželiš”, ali “vrijeme” mirno nastavlja svoj posao ne dopuštajući iskupljenje. U odnosu sa Gioseuom nije nalazio vrijednost, već je svoje vrijeme posvećivao poslu, napredovanju karijere i radu. U pokušaju ostvarenja svojih ciljeva, Ernest Kazira eliminiše ono ljudsko u sebi i postaje bezosjećajna mašina za štampanje novca.

Zaboravlja na svoje najbliže i živi da bi posjedovao. To dovodi do njegove alijenacije. Osuda materijalizmu i karijerizmu je posve evidenta u ovoj kratkoj priči. Naime, riječi “izgubljeni dani” govore čitaocu o piščevom mišljenju o materijalnim ambicijama pojedinca i njihovom uticaju na ostale sfere njegovog života. Za njega su to izgubljeni dani. Stalna potraga za novim izvorom bogatstva dovodi pojedinca do otuđenja od svoje porodice i prijatelja, ali i do otuđenja od vlastitog ljudskog tkanja. Ernest je zaboravio na ljude oko sebe iako je ostvario svoje

ciljeve, ali istovarivač mu daje priliku da spozna svoje geške. Međutim, on ne shvata da je pogriješio. Pokušava de se otkupi novcem i bogatstvom makar na dva dana. Želi da eliminiše sjećanja na momente kada je porazio sebe i ono ljudsko u sebi. Tada Ernest Kazira djeluje kao pion današnjeg kapitalističkog i sve više konzumerističkog društva koje obespamećuje i obezličava pojedinca. Istovarivač izgubljenih dana mu sudi. Zato stoji “na rubu velike doline, nepomičan kao onaj koji presuđuje”. U ovoj rečenici pisac predstavlja istovarivača kao Boga, onog koji sudii osuđuje. 

Posljednjom rečenicom romana pisac razotkriva simboliku svog neznanca. Rečenicom “I Rasplinu se u zraku '' upućuje na promjenljivu ulogu neznanca. On nije više samo istovarivač, podsjetnik na ono što je bilo, on postaje i sami Bog spreman da osudi i kazni. Postaje sve što nas okružuje i konstantno nas prati. Čitaoca to lako može dovesti do razmišljanja o vremenu i njegovoj moći da neka sjećanja očuva u pojedincu u cilju njegove samospoznaje, ali ne i oproštaja. Vrijeme ne prašta, ono ide dalje i raspline se u zraku neprimjetno. Bez sažaljenja iodlučno, vrijeme osuđuje pojedinca i prisiljava ga na suočavanje sa istinom koja je nepoželjna,

bolna, gorka. Kazira se guši i uvija od bolova, ali vrijeme ne staje. Bolna sjećanja ostaju, a napojedincu je kako će se sa njima suočiti. Pisac time šalje optimističnu poruku, da susuočavanje sa istinom i spoznaja svojih grešaka u rukama pojedinca.

Pisac je ovom kratkom pričom efikasno ostvario važnu ideju o današnjici i uputio kritiku materijalistima koji u svojim finansijskim podvizima gube sebe i svoje voljene. Nepoznati lik, simbol vremena, svjedoči o čovjekovoj prolaznosti i zahtijeva da pojedinac bude svjestan svojih grijehova i da njihovom spoznajom dokuči istinske vrijednosti u životu.

 

                                                 Đorđe Ivanović, Učenik Ujedinjenih svjetskih koledža ( UWC Adriatic) u Italiji