Među onim izvanjcima i domaćim stručnjacima i naučnicima koji su pohodili, opisivali i proučavali Crnu Goru i njeno stanovništvo, pout Pavla Rovinjskog, Kube, Cvijića, Miljana Radovića, Radovana Bakića, Radomira Lakušića,…., izdvaja se i gorostas, naš prijatelj Daniel Vincek. On je, za razliku od drugih izvanjaca, zauvijek i ostao ovdje – u Kolašinu, Crnoj Gori i nama.

Kada neko zasluži vječno i lijepo sjećanje –  onda se imao rašta i roditi. Daniel Vincek je to zaslužio svojom posvećenošću Crnoj Gori i njenoj divnoj prirodi, nauci, i, nadasve, njenim ljudima – prijateljima.

Njegovo prezime, kako to i biva u tradicionalnoj Crnoj Gori, pri prvom upoznavanju i susretu, izazivalo je znatiželju i pitanje: Odakle dolazi? Njegova fizička pojava , tihi govor sa karakterističnim izgovorom nekih suglasnika, odavao je čovjeka sa strane, a njegovo poznavanje Crne Gore, ogromno znanje o planinama i flori njenoj – čovjeka domaćeg.

Danas kada u godišnjem pomenu, ponovo se susrijećemo sa dragim Vincekom i, čini mi se, da bi ga najbolje opisali stihovi Mike Antića:

          „I nisam pao, nisam dao

          Da mi kroz oči gmižu tuge,

          Već sam od samog sebe krao

          Pomalo sebe za sve druge“:

Svojim životom je pobijedio smrt. Svaki susret sa njim bio je kao ljekovita biljka koju uberemo i čuvamo za čas kad nam zatreba. Svaka njegova riječ bila je kao ono ljekobilje sa Bjelasice i Komova koje je opisao u svojoj studiji, koju je poklonio beranskom časopisu „Tokovi“. Koliko samo sličnih studija i opisa razasutih po časopisima, listovima, knjigama, izgovorenim na naučnim skupovima koje ostaju kao putokazi i naučni visinometri svim generacijama.

Njegova botanička bašta ovdje u Kolašinu, biljeg je jednog vremena u kojem je jedan čovjek, vrsni Daniel Vincek dozvao i odnjegovao na stotine biljaka sa raznih prostora Crne Gore iudomio ih ukusno i znalački, a sve sa namjerom da privuče ljude da upoznaju prirodu i bogatstvo flore Crne Gore na jednom mjestu. Uspio je u tome! Svjedoci su i knjige utisaka u Botaničkoj bašti, čije stranice bivaju i literarni tekstovi o Bašti i Čovjeku.

Uvjeren sam da će poštovaoci njegovog djela znati da nastave da njeguju prijateljstvo i poštovanje, pa i kroz razne inicijative u očuvanju lika i djela Daniela Vinceka.

Već danas, predlažem, da potekne inicijativa da jedna od ulica, ili put ka Dulovini – Bašti ponese ime Daniel Vincek. Vjerujem da su u vezi sa ovim svi saglasni i jednoglasni. Učinimo ovu inicijativu i praktičnom. To bi grupa nas, njegovih prijatelja, na čelu sa dr Mirkom Jakovljevićem (danas se održava i okrugli sto) već sjutra predala inicijativu nadležnoj instituciji.

I danas je prilika, dragi prijatelji, i to, upravo i ovdje, kada upućujemo i iskazujemo zahvalnost dragom Danielu, da posebno istaknem i  posvećenost njegovim istraživanjima crnogorskih planina Vere, kao i drage Zore, koja je brinula i nastavila još posvećenije da brine o Bašti i Dankovoj zaostavštini.

Svi smo tu da i na ove načine čuvamo lik i djelo velikog Daniela Vinceka i time pokažemo da se veliki ljudi i njihovo djelo ne smiju zaboraviti. On je jedan od onih koji je veliki!

Slava i hvala dragom Danku, na ponos Crne Gore i Kolašina i svih nas!

Neka živi Daniel Vincek!

Neka traje Botanička bašta. Njegova i naša! Hvala mu!

Hvala i svima vama!

                              Piše: Prof. dr Dragomir M. Kićović