Na duši  joj ožiljci.Tvrdi, opori. Po njima tanak sloj prividne nevinosti građen uporno – da sačuva „obraz kuće i plemena“. Sva lepršava, putena. Osmijeh od   kojeg muško srce zatreperi. Sjaj u očima prigušen brojnim traumama i –  pohotan. Prva ljubav – ugašen plamen. Ostao pepeo i priča čaršijska da je tijelo poklanjala mnogima. Strast je bila zadovoljena, a ljubav, nježnu, cjelovitu nije osjetila. Budila se na kosmatim prsima, na snažnim mišicama, drhtala u valovima strasti i poslije svačega – praznina. Kao da je tajfun protutnjao dušom i ostavio pustoš.Tijelo je osjetilo zadovoljenje a duša – grč i  još jednu ranu. Dok je blagodet sna zaobilazi u širokom luku u misli joj dolazi Vjekoslav. Mišićav, snažan. Dugi prsti titraju po njenim grudima, usne klize od dugog vrata do rajskog vrta.Tijelo  joj potresa drhtaj za drhtajem. Mislila je: OVO JE LJUBAV.

 Jutro je zateklo prazan dio kreveta. Na jastuku se osjećao miris muškog znoja. Duša je jauknula- prvim krikom.

-Đevojka je staklena čaša. Čast se jednom, zauvijek gubi. Svakome drugom bićeš cvijet bez mirisa- nagrižena jabuka, dođoše joj nezvane u glavu babine riječi.

– Čaša je pukla, ali je u njoj ostalo još opojnog pića od kojeg će se mnogima vrtjeti u glavi. Biraću one koji znaju da merače, polako bez grubosti. Vođenje ljubavi za mene je rutina. Zanat sam savladala do tančina. Volim da se poigravam muškom samouvjerenošću. Mnogo ih je prošlo kroz moje odaje. Više je zaboravljenih nego zapamćenih. Ipak, o Gavrilu  moram …

  Visok, vitak. Kosa talas na talas. Fakultet, sve desetke. O književnosti priča slikovito, analitično. Sve što zna o ženama iz romana je. Trajno zaljubljen u Koštanu, Simku, Anu Karenjinu, Gospođu Bovari… Za takvom ženom traga, sanja budan… A onda je sreo mene.

-Vaskrsla si iz mojih snova, sletjela s neba, dolepršala iz rajske bašte svetački čedna…šaputao je Gavrilo.

 Igra je počela. Milujem ga pogledom  kroz  poluspuštene duge trepavice. „Je li ovo san ili magijsko priviđenje. Pred tvojom ljepotom ništavni su prinčevi iz bajke. Bog tvojom pojavom nagrađuje moju „čednost“ šaputala sam… Sjaj njegovih očiju nadjača sunčevu svjetlost. Tijelo mi je vapilo za bliskim susretom. Moja „nevinost“ bila je  prepreka. Ostavih ga da čezne, uzdiše, sanja i nada se.

Sjutradan sam se sa Džonijem otisnula na krstrenje Jadranom. Tijelo je bilo zadovoljno a duša – PRAZNA.

 Odabrah razglednicu sa lijepim morskim motivom i napisah Gavrilu: “ Nadam se skorom  susretu. Željna tvojih usana”.

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime