Književnik i slikar Zuvdija Hodžić nedavno je obradovao umjetničku javnost svojom novom knjigom “Crnom Gorom”, monografijom svojih crteža, koja predstavlja autorovo  likovno putovanje kroz crnogorske predjele i gradove, “gdje se sanjari, razmišlja i mudro ćuti”.

U jednom ranijem zapisu, akademik Zuvdija Hodžić kaže: „Pisao sam o starim crnogorskim gradovima i zdanjima, rado ih i često pohodio, ali najviše sam volio da ih crtam. U tome sam, zapravo, uživao, i koliko god sam ih puta gledao, crtao i slikao, bio uvjeren da ih poznajem bolje nego drugi, uvijek bi me iznenadili novootkrivenim detaljima. I to je znalo da me zanese, odvoji od jave i zavede da o njihovoj sudbini razmišljam na drugačiji način. Gledajući i crtajući ih, divio sam se ljepoti i skladu neobičnih ukrštanja i prožimanja civilizacija i kultura koje je naš čovjek znao da blagotvorno osmisli, baštini i nadograđuje… Svejedno kakav je motiv na mojim crtežima, moj odnos prema njemu je isti. Crtao sam ono što me privuklo, odabralo, posebno kuće – taj naš ‘prvi svemir’ ili ‘svemirsku kolijevku’, simbol rađanja, okupljanja, radosti i radovanja, odrastanja, prisutnosti nas u njima i njih u nama. I uvijek mi se pričinjavalo da čujem glasove onih koji su u njima živjeli, koji su ih voljeli“.

Zuvdija Hodžić je rođen  1943. godine u Gusinju. Učio je gimnaziju u Beranama, a Filozofski fakultet završio je u Prištini. Od 1962. godine živi u Podgorici, gdje je radio kao novinar  u „Titogradskoj tribini“, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović“.. Bio je urednik „Titovog pionira“, zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK- CENTRA i „Titogradske tribine“, zamjenik glavnog urednika „Stvaranja“, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture Crne Gore, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. Predsjednik je SUBNORA-a i antifašista Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod“, akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Zuvdija Hodžić ima status Istaknutog stvaraoca u kulturi. Objavio je knjige: „Na prvom konaku“ (poezija), „Gluva zemlja“, „Neko zove“ (pripovijetke, „Gusinjska godina“, „Davidova zvijezda“, „Svi moji“ (romani), „Jedan dan života“ (putopisi, reportaže), „To je to“ (esejistika). Zastupljen je u lektiri za osnovne i srednje škole.

Dobitnik je nagrada: Trinaestojulska nagrada, „Miroslavljevo jevanđelje, Pero „Žamila Sijarića“, „Stefan Mitrov Ljubiša“. Bavio se i sportom. Džudo je bio njegov izbor. Imao je više samostalnih izložbi crteža i grafika. Objavio je monografije crteža i zapisa „Podgoricom starom“ i „Otkrivanje zavičaja“.

„Kao što mudro ćuti i po desetak godina ništa ne objavljuje, pa odjednom zatrese atmosferu oko sebe djelom koje začudi i izazove divljenje, tako Hodžić mudro ćuteći slika. On ostavlja istraživačima istorijske arhitekture veliki dosije s izgledima monumentalnih konstrukcija, kao niko prije njega “ – zapisao je akademik Pavle Mijović.  Mijovićeve riječi na svojstven način postaju vizionarske, razlog za to je ovo novo Hodžićevo djelo. Na osnovu recenzija akademika Dragana Karadžića i Milete Bojovića, na sjednici Odjeljenja umjetnosti CANU,  održanoj 2020. godine, ovo djelo je prihvaćeno od strane Crnogorske akademije nauka i umjetnosti koja je i izdavač ove vrijedne knjige.

U predgovoru knjige nalaze se tekstovi naslovljeni “Nezapisani zapisi” koji predstavlja pomen na Pavla Mijovića i tekst o kulturnoj prošlosti Bara “Pred spomenikom našoj Pompeji”.

„Imao sam sreću“ – piše Hodžić –  „da radim u ‘Titovom pioniru’, koji je izlazio u toku školske godine, što mi je omogućilo da ljetnji raspust koristim po svojoj volji. Provodio sam ga, uglavnom, u Ulcinju, s kojim sam porodično, emocionalno i stvaralački povezan, boraveći više u biblioteci ‘Mirko Srzentić’ nego na plaži, sve češće u društvu Pavla Mijovića u njegovom stanu u Meterizima, Muzeju ili u Starom gradu, a stizali smo do Kruča, Šasa, Krajine, Ratca, Starog Bara, njegovih Brijega, jednom i do moga Gusinja – da vidi  ‘Veliku majku sa Prokletija’ i praistorijske crteže. Cijenio me je kao pisca, smatrao korifejom crnogorske književnosti, ali sam ga iznenadio i baš obradovao kad sam mu pokazao crteže sa motivima iz crnogorske kulturne baštine.“

Književnik Mladen Lompar  pišući o Hodžićevom slikarstvu naglašava:   „Crtež Zuvdije Hodžića je vizuelni odraz njegove riječi. U najranijim crtežima između pjesničke nužnosti i likovnih postulate on poštuje ovo prvo, pa se neđe može uočiti pomjerena perspektiva, ili akcentiranje daljeg plana. Može likovnom čistuncu zasmetati detaljno popunjavanje prostora, insistiranje na opisu slikane dekoracije na fasadi ili fokusiranje floralnih elemenata na rezbariji. Mežutim, nema ravnodušnosti pred tako skeniranim i uhvaćenim obrisima nježnosti onih što istinski nikad i ne živješe u očima našim. Na tim vizijama, bez obzira je li radio goblenskim potezom neki urušeni hram ili urbanu cjelinu, kulu ili samo arhitektonski detalj, sve je u istraživačkim dostignućima imalo i njihovu melanholičnu istinu.”

Član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, književnik Pavle Goranović u svom tekstu “Beskrajni spiskovi Zuvdije Hodžića” predstavlja umjetničko prostranstvo Hodžića, objašnjavajući autorov stil, motiv ali i vezu između literarnog i vizuelnog.

“Časovničarskom preciznošću Zuvdija gradi pješčanik zaustavljenih vremena. Pri tome svaki potez je ulazak u antikvarnicu, u nostalgiju, u živote onih koji ih nastanjuju: prolaznika, stanovnika, posmatrača. Uglavnom u kućama, ulicama, gradovima – stanuju price koje su potrebne Hodžiću. Impresivno je kako Zuvdija Hodžić kaligrafijom opisuje kuće, kako zdanja upoređuje sa knjigom i kako može da bira oblik kojim će se iskazati. Sjetimo se i kako Danilo Kiš ukazuje na misao T.Gotjea ‘o tome da umetnosti nemaju odvojene oblasti: slikari i pesnici opisuju iste predmete različitim sredstvima’. I često knjige zahtijevaju likovna objašnjenja, kao što je nužno da se crteži obrazlažu riječima. U tome je objedinjena misija Zuvdije Hodžića i njegovih moći izražavanja. S njim je odista zadovoljstvo posjećivati duh vremenâ koja, eto, nijesu sasvim iščezla.”- piše u u ovoj knjizi Pavle Goranović.

Akademik Sreten Perović podvlači da  “Hodžić podsjeća na stare majstore – gravere, na kujundžije, a njegove grafike na filigran u koji je utkano bogato strpljenje, mnoštvo volje i rainiranih detalja. Kao što su stari majstori uživali u svom poslu, tako i on uživa u oživljavanju starih prostora, zaboravljenih ambijenata, s uvjerenjem da to oplemenjuje ljude i odvlači ih od naporne svakodnevice. Hodžićevi crteži su urađeni strpljivo, pedantno, s delikatnim osjećajem za okolni prostor spomenika koje crta. Literarni dar je uputio Hodžića da koncipirajući crteže, skrene pažnju na one koji su spomenike izgradili, (o njima tek ponešto znamo, jer su zagubljeni u vremenu) i na one koji su to graditeljstvo koristili stoljećima, i one koji ga danas uništavaju, ali i na sebe kao nepristrasnog tužnog svjedoka koji bilježi. Da podsjeti na potrebu da se razmišlja o istoriji, ljudima koji su oko tih spomenika živjeli i nastajali ili ostajali, kao i na prožimanje kultura u suživotu i smjenjivanju, na neuništivosti ljudskog zajedništva”.

Radovan Radonjić naglašava da “Hodžić otima svoje motive od zuba vremena, sa porukom da nastave, produže misao, djelo čovjeka. Prolazi brdima i pitoresknim dolinama rodnog Gusinja, otkriva privlačni ambijent starih kuća sa krovovima od šindre, doksatima; škripav zvuk drvenog poda. Zaljubljenik je te nekadašnje arhitekture koja je proizašla iz potreba čovjeka i njegova načina života, koja je svjedok prohujalih vremena”.

Reditelj Gojko Kastratović  zna da “vješta Zuvdijina ruka crta bez predrasuda upečatljivo sažetu hroniku , dočaravajući duh jednog vremena. On se svojim slikama ne suprotstavlja ničemu likovnom, osim zaboravu. A to je dosta”.

U eseju Pavla Goranovića “Beskrajni spiskovi Zuvdije Hodžića”, koji se nalazi na kraju ove knjige (tekst je i na engleskom jeziku) piše: “Sestrinstvo slike iteksta kod Zuvdije Hodžića predstavlja istovremenost umjetničke znatiželje i mnogostrukog dara… Nijesu nipošto Zuvdijini crteži prevodi njegove literature, niti može biti obrnuto”.

Koliko je knjiga „Crnom Gorom“ značajna  govori i činjenica da je Zuvdija Hodžić crtežima, na 260 stranica, obuhvatio sve gradove Crne Gore, uzimajući za „likovnu šetnju“ motiv kuće, naselja, gradove, kulturno-istorijske objekte, njemu važne, drage i prepoznatljive  motive, čime je napravio „crtež-mapu“ naše države pomoću koje se orjentišemo u likovnom i životnom prostoru. Sabrani na jednom mjestu u ovoj knjizi, ona  time predstavlja trajno otvorenu izložbu Hodžićevih crteža, kojima je pokazao i potvrdio sve ono što je likovna kritika o njegovom slikarstvu naglasila. Svojim neuobičajenim formatom i sadržajem,  knjiga „Crnom Gorom“ Zuvdije Hodžića postala je metodološki uzor i  drugim institucijama i budućim autorima. U ovoj knjizi su stali vjekovi Crne Gore. Oni koji su ostavljali najljepše tragove u arhitekturi i kulturi. Sada su vječni i na Hodžićevim crtežima.

                                                                                               Piše: Filip Došljak

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime