Mihailo R. Čabarkapa, Stopama života (2020), Lider mont media, Kolašin

Roman Stopama života, Mihaila Čabarkape dirljiva je i surovo realna višedecenijska slika života na prostorima gdje se susreću različite klimatske vazdušne struje i gdje tutnje orkanske istorijske oluje. To je balkanska i svjetska vjetrometina, gdje očas posla sjevne varnica pa izbije i rat koji preuzme kontrolu nad, od boga ucrtanim sudbinskim dešavanjima. U tom i takvom ambijentu smještena je radnja romana, koji je i zavičaj pisca koji tu odrasta pod snažnim uticajem tradicionalnih moralnih životnih kodeksa i koji tu sazrijeva, strpljivo gradeći originalni stil književnog izraza. Poput najboljih naratora Čabarkapa vodi čitaoca kroz vrijeme opisujući događaje, dijaloge i likove svojih junaka. Njegova rečenica je precizna i pitka. Likovi i njihovi karakteri opisani su i riječima karakterističnim za tradicionalni identitetski jezik crnogorskog bića, a poseban dar zapažamo u opisima majke koju „književnim nitima“ provlači kroz cio tekst. „…Majka … naučila da sirotuje i pati…oči joj kao ispijene, a lice se objesilo niz obrazine, sve sam bol kipti iz njega, djeluje bespomoćno i utučeno, ali i spremno za sirotovanje i težak rad…“. Dobri poznavaoci pisane riječi znaju svu težinu nastajanja književnog izraza. Zato je za divljenje uvjerljiv i, utisak je, lak pripovedački stil ponuđene „porodične sage“ kako je naslovio recenziju knjige književnik Veselin Brnović.

Autorovo opisivanje prirode i njegovi etno zapisi zahtjevaju dodatnu i opširniju analizu. „Kuća pokrivena suvom lučevinom, ognjište na spratu, na onom dijelu koji je ležao na zemlji. Iznad odžaka su visile dugačke verige, a ispod njih, u pepelu, na sredini odžaka,…trouglasti sadžak. Tu se ložila vatra, domaćice pekle hljeb i pitu pod sačem, varile vareniku, zagrijavale vodu. Visoko iznad ognjišta, sa roga na rog zakovanim pajantama obješeno, s jeseni je visilo ovčje, goveđe i svinjsko meso za sušenje, koje se već moglo trošiti u mrtvu jesen…“.

Ne možemo a da se ne otmemo utisku da je Čabarkapa čvrsto povezan sa zavičajem. Netaknuta priroda iz doba odrastanja duboko mu je utkana u dušu. Prirodu osjeća cijelim bićem. „Avgust pun kiše. Livade prekrila zelena otava, kao proljećni kukurijek. Jaka zelena boja zasjenjuje pogled, ružne misli nekuda odlaze, a duša se puni neobjašnjivom razdraganošću, koja uliva raspoloženje, snagu i polet“. U romanu se, u datim opisima jasno može sagledati i sociološka slika tadašnjeg društva i života opisanog perioda.  „Sve do odlaska u gimnaziju nosio je opanke od svinjske ili goveđe kože, kao i svi u selu…Na snijegu se opanci i vrnčanice zamrznu, tvrdi kao ovnujski rog… Morao je ispod šporeta, zvanog bosanac, podvući noge pa, tek, kada se opanci otrkave može da ih skine s noge. A, čim ih skine, veže oputom jedan za drugoga i odmah ih objesi na veliki ekser iznad šporeta jer, ako ih ostavi na patosu, velika crna mačka, koja se stalno vrzmala ispod šporeta, često spavala i prela svoj san, jedan hitro zgrabi i sa njim ispod kreveta sebi priušti dobar obrok“.  

Ono što roman Stopama života izdvaja od drugih slične tematike je autorsko viđenje čovjeka i događaja koji su uticali na ljude tog vremenskog preseka. Tradicionalni običaji, ali i sve ono što i čini karakter čovjeka na granici su psiholoških analiza i gotovo filosofskih tumačenja.  

Upravo tom, filosofskom u romanu, posvećujemo dalju analizu. Iz ispisanih redova Mihaila Čabarkape izviru brojna promišljanja o čovjeku koji je u centru kompleksnosti života. Pisac osjećanje tuge postavlja na važno mjesto u uticaju na formiranje karaktera čovjeka.

Naslovna strana

„Čovjek ophrvan pregolemom tugom, koja nadmašuje njegov mentalni i emotivni sklop, ma koliko bio jak, uvijek sebe nesvjesno pomeri van vremena i prostora, što gleda ne vidi, što mu govore ne čuje, a što vidi, nije ono što gleda, što čuje nije ono što govore. On je uvijek sa svojom tugom“.       

Tuga je, po Čabarkapi prkos životu i kada promišlja o čovjekovom sjećanju opet je tuga u osnovi svega jer čovjek tugu čuva i njeguje u sebi kao najdraže sjećanje iz prošlosti koje je ikada imao u životu. Poimanje čovjeka mu je u vezi sa postankom i rađanjem u burnim vremenima, onim kada su mnogi uspaničeni i onespokojeni i kada tumaraju kroz život i vrijeme iskačući iz ravnodušne prosječnosti. Čovjek i nije svjestan da njegov put u takvim vremenima može biti smrtonosan a cijena sopstveni život. Lako je, ističe Čabarkapa, po božjoj volji i zapovjesti se roditi u normalnim i mirnim vremenima, stvarati i uživati u onome što radi, lišen strahova.

Esejima o prijateljstvu pridodaje i svoje razmišljanje po kome čim u životu nešto napukne, posebno kada čovjek izgubi život, neki koje si držao za prijatelje, prestrojavaju se u obične poznanike. Tada oni pokazuju pravo lice, spremni da sakriju svoje neljudske radnje i postupke. Zaista je snažno autorovo mišljenje da je pravog prijatelja, uopšte u životu teško otkriti, kao vučju jazbinu u nepreglednoj planini.  

I ljubav, ona kakvu opisuje pisac, se ne može zamisliti bez tuge iako se po vjerovanju u tom kraju, Kasabi i na Zaim livadama, kako ispisa pisac, breza i klupa povezuju sa najljepšim osjećanjem ljubavi. Naravno, uvek obostrano uzvraćene nakon sedanja momka i djevojke na klupu ispod breze sa oblikovanom gustom krošnjom i tankim povijenim granama.

Knjiga Stopama života, svrstava autora u značajnije na ovim prostorima i u hrabre i dostojanstvene stvaraoce. One koji uspijevaju da zarone duboko u tematiku i jednostavnim pripovjedanjem prevaziđu monotoniju u tekstu koju većina autora ne može da prebrodi. Samim tim i u pisce kvalitetnih ostvarenja koji umiju da ostave zapise o ljubavi i vjeri u čovjeka kao savjet  kojim putem treba da krenu mlađe generacije. Nakon ove knjige opravdana su očekivanja da roman uskoro dobije nastavak „porodične sage“ u sljedećem književnom ostvarenju Mihaila Čabarkape. Neka i bude sa srećom.

Piše: Dr Mirko Jakovljević    

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime