Godina 1950. Mjesto dešavanja Bijelo Polje, mikro lokacija Đapanov  grob. Sastanak mjesne organizacije Narodnog fronta. U maloj prostoriji blizu stotinu ljudi. Tišina, muk. Ljuti duvanski dim štipa oči. Stigoše ljudi iz Komiteta. Škripe čizme i kožni mantli.

Na dnevnom redu samo jedna tačka: Izjašnjavanje  o  Rezoluciji INFOBIRO-a  kojom su zemlje Varšavskog pakta, na čelu sa SSSR-om osudile, politiku jugoslovenskog državnog i partijskog rukovodstva. Iako ohrabreni od sekretara Komiteta  da  govore otvoreno, ljudi su  škrti na riječima. Daju podršku svojoj partiji i svom rukovodstvu. „Ja sam za druga Tita i našu Komunističku partiju“ izgovaraju, neko šapatom, neko glasno. Dođe red da svoje mišljenje iznese i Savo Kasalica, čovjek čiji je sin jedinac poginuo u partizanskim redovima odmah na početku ustanka. Ustaje polako, pogleda po okupljenom narodu, pa predsjedništvo Zbora.

„Drugovi, moram da kažem šta mi je na srcu.  Od rane mladosti gledao sam u Rusiju kao u Sunce sa istoka. Tom ljubavlju zadojio sam i sina jedinca koji  ljubav prema slobodi i rodnoj grudi plati životom. Između ljubavi za moju partiju  i Komunističku partiju Sovjetskog Saveza uvijek sam imao znak jednakosti. Da sam  imao pet sinova svakog bih dao za Sunce sa istoka…

Budu, Savovom komšiji i pijatelju, ratnom vojnom invalidu  i oficiru suza se zajezeri u oku. Žao mu Sava. Sjeti se njegovog neprebola za sinom jedincem. Svi se u sali prtvorili u uho.  Predsjedavajućem, sekretaru Komiteta mrak pao na oči…

Tišinu razgali Savov smireni ton:…ali, ako me danas  pitate da li sam za Jugoslaviju ili za  Sovjetski  Savez i  Staljina onda bez dileme, kažem da sam za moju domovinu i njeno rukovodstvo.

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime