.

Veoma davno, neki čobanin sa jednog od katuna Velikog Hrida često je izjavljivao svoj buljuk ovaca na Brdo, zatim silazio u Katuništa, a odatle u neposrednu okolinu Hridskog jezera, Sejmenske luke, Tepcijicu i Ćete. Krajem jednog dana, dok su se zraci zalazećeg sunca probijali kroz piramidalne i guste krošnje borova molike i silazili tiho na mirnu površinu jezera, ugleda čobanin nepoznatu djevojku kako stoji kraj jezera, pogleda uprtog u pravcu Hridskih krša. Takvu ljepotu čobanin do tada nije vidio.
Prikradajući se iza borovih stabala, čobanin nečujno priđe djevojci i uhvati je za ruku. Djevojka se trže, okrenu se ka njemu, pogleda ga svojim kao nebo plavim očima i bez imalo straha mu reče:
– Pusti me!
Čobanin je ne htjede pustiti, već je upita:
– Čija si đevojko?
– Ja sam vila jezerkinja. Proklet ću te ako me ne pustiš, a ispuniću ti želju ako me pustiš.
– Želim da moja stoka bude najbolja u planini.
– Tvoja će stoka biti najbolja – obeća djevojka.
Čobanin pusti djevojku, ali se istog trenutka sjeti da je mogao poželjeti i da mu stoka ne bude metiljava, pa doviknu djevojci koja se udaljavaše od njega:
– Želim i da mi se stoka ne metilja.
– Šta obećah ispunih, stoka će ti biti najbolja u planini, a metiljavoj stoci je lijek nož pod grlo – odgovori djevojka i skoči u jezero. Bila je to vila jezerkinja.
Čobanin se zagleda u jezero i vidje samo kružne talasiće kako se brzo šire po njegovoj površini.

Izvor: avlija.me, piše: Ramo Markišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime