Zaljubljenik u lobanju u travi

Lobanja Blaža Šćepanovića nas je i danas okupila. A da li je ona sa Ohridskog jezera, iz Ćele kule, beogradskog groblja, Lješnice, sa neke rovačke glavice ili, pak, sa korica pjesnikove prve knjige modroplave boje sa Cetinja, to je za ovu priliku ma- nje važno. Možda je i baš značajno, jer je ta lobanja odredila pjesnikov budući put, možda, i sami život.

Ne znam da li je „Blažova lobanja“ djelovala da se na koricama crne boje, moje druge knjige „Svilen pokrov“ („KOLE“, Nikšić, 1968.) nađe lobanja koju kljuje gavran (drugi kažu) kruži iznad njega graktanjem razdirući nebeski svod, sluteći crnu uru zgiba i pogibije.

Želim istaći da u ovoj knjizi ima poduža pjesma „Memento“ posvećena Branku Miljkoviću, Blažovom pjrijatelju, da se je- dan ciklus skulptura u drvetu i kamenu naziva „Lobanje“. (KIC „Budo Tomović“ 2012. god. Pogorica) Sve ovo pomenuto mi pričinjava samo čast i zadovoljstvo.

U Crnoj Gori, nažalost, zna Država da zaboravi na svoje najbolje sinove, da se ogluši na njihov rad i doprinos kulturi. To je slučaj i sa Blažom Šćepanovićem pa ovaj skup i njegovi inicijatori zaslužuju istinsku pohvalu. Kako bi sjaktala samo ploča Biljarde na Cetinju na kojoj nema imena Iva Andrića, što ne smeta podvižnicima kakav je onaj koji je zaboravljen. Blažo Šćepanović je nezaobilazna ličnost na crnogorskoj poetskoj sceni. I oni koji su pravili izbor iz Njegove poezije i u najiskrenijoj namjeri nijesu u tome uspjeli. Nijesu uspjeli jer je Blažo Šćepanović bio pjesnik u punom grananju ogromnog stabla koje nije u potpunosti procvjetalo, niti dalo one žarene plodove koje je Njegov baštovan zamišljao.
Blažo Šćepanović je pjesnik crvenih ruža, spleta mišića, stijena kolone u planini, pjesnik mirisa i zvuka, pjesnik prkosa i ponosa i pjesnik lobanja. Ako bi Blažo sve ovo što ja iznijeh sa- slušao sigurno bi mi rekao: „Da nije to premnogo, ostavi nešto i za drugi put“!

„Ne ostavi, burazere, ne ostavi, sve to si Ti zaslužio“. Tako bi progrmio Brano Petrović…

Godinu dana nakon Tvoje pogibije sa Lazarom Vučkovićem, 1967. ustanovljena je Nagrada koja nosi Tvoje ime. Tu nagradu sam ja dobio, a žiri je bio sastavljen od najvrsnijih književnih kritičara. Pa evo i dan- danas sastavljam slovo sa slovom, a zašlo se već u osmu deceniju života, moj pjesniče Blažo Šćepanoviću. A uvijek kad sam se „našao“ sa Tobom bio sam jak, svoj, ponosan sa mišlju: “Nek drugi barjače, a ti polako, popričuni, pripazi onoga uz tebe ako možeš“.

Eto vidite, draga gospodo, Blažo je tu pred nama, mi mu polako krećemo u susret! Čućemo od njega lijepu riječ.

Piše: Janko Vujisić, pjesnik

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime