LJUDI KOJI SE (NE)POZNAJU

Mrak se njiše tamo-ovamo poput teškog, mekog plišanog zastora. Svjetlo u obliku kruga prelazi sa jedne tačke na drugu. S nje na njega, s njega na nju. Naposlijetku zaustavi se na njemu. Sada ga je jasno mogla vidjeti. Muškarac na pragu četrdesetih. U fraku, sa cilindrom na glavi, djelovao je pomalo groteskno. Debeljuškast, ali lijep. Lica uokvirenog bradom.

U praznoj dvorani odabrala je svoje mjesto. Ni previše blizu, ali ni previše daleko. Udobno se smjestila u neudobnu crvenu fotelju.

Na pozornici on. Poneku riječ izusti (jer malo je riječi koje doista nešto kazuju), ali pokreta je mnogo. Mlatara i rukama i nogama. Tačno za dvadeset minuta, dvadeset puta je promijenio izraz lica.

Sasvim je sigurna da nju uopće ne vidi. Stoga se zavodljivo (i zaljubljeno) osmjehuje.

On najednom stade kao ukopan. Više se ne pomjeri. Pola sata, sat, dva, cijelu noć, vječnost cijelu…

Naposlijetku ona priđe. Dugo ga je posmatrala, a zatim dodirnu njegovo lice. Bilo je hladno, dok je na rukama osjetila prašinu svojstvenu kamenu. Bijele čestice padale su na vrhove njegovih crnih lakiranih cipela.

Polako se zaputila prema vratima. Njen strah nije smio osjetiti.

Izlaz nije mogla pronaći, nije ga bilo. Počela je žustro hodati, a zatim i trčati s jednog kraja dvorane na drugi, dok su njegove oči svijetlile poput reflektora.

Nakon pola sata… ili sata… ili možda dva… u svjetlosnom krugu ocrtavala se sjenka sklupčane žene.

Piše: Melida Travančić