Nada Matović

JUTROS

Neobična ptica htjela je k meni

ne viđevši da je prozor zatvoren.

Tupo je o staklo udarila,

ko malo dijete pijukala.

Uplašena drhtala je,

ali ipak je na prozoru ostala.

Bacila sam joj mrvice bajatog hljeba.

Pogledavši me zahvalno,

prhnula je s mrvicom na daleki put.

A ja i dalje držim

otvoren prozor s malo slame,

u nadi da će opet doći

da nas obje ugrije.

KO VODA

Let si mi bila po leđima,

lakirala usne umjesto noktiju,

pljujući u šaku ko neobična ptičurina.

Po rebrima mojim tražila si boju svoje pjesme,

ko da voda novina može biti.

Pod pritiskom svih bijelih zabluda,

istraživala si mi šake

da slučajno na njima nešto novo ne piše.

Pod tvojim krilom dosanjah nebo.

I na kraju svega, na početku kraja, 

mahnula si mi i počela da tečeš

baš ko voda da si.

Oko, čije li si sada?

Moje, tvoje, naše?

Svemira ili nemira?

Koga sada vidiš,

čije li te suze plaše?

Jedan korak, pa drugi, pa  treći…

Neko nekome dođe, neko od nekoga ode.

I tako dan za danom, godina za godinom,

ćutanje za ćutanjem.

I tebi i meni su dolazili i odlazili.

I ti i ja smo odlazili i dolazili.

I uvijek nam kažu – život je to

i da dolazak osmijeh nosi, tugu lomi,

dok odlazak na tugu sluti.

Mora li osmijeh tuga da smijeni?

Zato uvijek s osmjehom ka sreći koračam,

jedan korak, drugi, treći…

I ja – dolazim, a ti?

KAŽI

Kaži – thank you!,

iako to možda neće biti hvala,

jer riječi izgrađuju čovjeka,

a ne čovjek riječi.

Kaži – volim te!

I love you, iako to možda puno ne znači.

Kaži nešto lijepo

što u ljubavi istinu traži.

Kaži mnogo toga,

a prećuti samo ono što može da boli,

Jer čovjek može da živi

samo ako nesebično voli.

Kaži samo, molim te, kaži…

Ne tražim uslove niti ih dajem,

samo hoću da izgovorim ljubav onu

koja nikog povrijediti neće.

Neću da radim ništa što kratko je,

jer život je najbolji roman

čiji kraj nećeš naći

ni ispod mrtvog mora.

Niko nas nije upozorio.

Kraj svijeta je na kraju knjige.

Ti znaš da sve tako počinje.

Jedem izgubljenu pomorandžu

koja na kafu miriše.

Dok sve je van domašaja

i mimo nas prolazi,

a mi gubimo ravnotežu.

Svjesno želim dlanom dotaći zvijezde.

Živi umiremo, a još nas

niko ne upozori na postojanje smrti.

A ona je još jedno novo rođenje.

Oprezna sam u predviđanju svijeta, a i pjesme.

Ipak, nijesu sve knjige spalili,

i one mirišu na te iste pomorandže.

U prošlosti sve se desilo slučajno.

Ipak ponekad izgubimo kontrolu

i nad sobom i nad životom našim.

Ali bar ne dozvolimo da nam život

bude trula pomorandžina kora.

Nada Matović

NADA MATOVIĆ rođena je 27.01.1996. godine u Beranama. Osnovnu školu završila je na Polici kod Berana, a potom Srednju stručnu školu ,,Vukadin Vukadinović” u Beranama. Od 2016. godine počinje da se sve intezivnije interesuje za književnost, poeziju i prozu. Pjesme su joj objavljivane na stranici ,,Public figure”. 2018. godine objavljuje zbirku poezije ,,Oda mojoj radosti”. 2021. Godine objavljuje drugu zbirku poezije ,,Sunčani život”. 2020 objavlje i trežu zbirku : Između dva glasa. Student je Pravnog fakulteta u Podgorici.  Dobitnica je priznanja ,,Pjesnik –Svetionik” Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika ,,Nekazano” u Baru. Članica je i udruženja književnika i umjetnika ,,Zenit” Podgorica. Takođe je dobitnica priznanja od BPU za kvalitet pjesničke kreacije iskazan u pjesmi Ključ. Učesnik je Festivala kratke književne forme Zaton. Pjesme su joj objavljivane u časopisu za kulturu i umjetnost Nekazano. NJene pjesme objavljivane su i u rubrici ,,Ćirilica” dnevnih novina Dan, a zastupljena je i u Zborniku poezije Beogradskog centra za kulturu i književnost i na mnogim drugim portalima. Članica je mnogih književnih udruženja. Rad joj je uvršten u Zbornik čuvara prirode. Učesnik je više književnih olimpijada i dobitnik više prvih mjesta. Zastupljena je i u časopisu Glasnik Podgoričke biblioteke Radosav Ljumović. 2022 objavlje zbirku na Krilima Poezije.

N.S

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime