Pred zgradom Crvenog krsta buket povijenih glava. Ruke se zabavile oko zavežljaja i uplakanih dječjih lica. Riječi romore, uzdasi olakšavaju čemer duši.

  • Šta da ti pričam, prijatelju? Moje priče su ispričane onog dana kad je u Bosni počelo ludilo rata. Sve  se poljulja iz temelja, oboji krvlju, složi u grobove nesta u dimu i plamenu. Bio sam domaćin. Sinovi odrasli,  postali svoji ljudi i domaćini… Danas stojim ovdje da se prjavim za pomoć, da ponesem, gore, u staru zapuštenu očevu kuću u selu ćebe, litar ulja i malo brašna. Stid me, čovječe, da prođem pored grobnice gdje su mi sahranjeni roditelji, a ništa, baš ništa, nijesam kriv. Odlučili moćnici ,tamo u Dejtonu, da moje selo pripadne Hrvatskoj. Da se vratim treba duga procedura, a i ne vraća mi se. Sinovi mi u Švajcarskoj, a kuća u Bosni spaljena. Sreća da onu posnu prljagu, gore pod planinom, nije htio niko da kupi, da dušu ispuštim na svom parčetu zemlje, poluglasno govori sedamdestogodišnji Andrija.

 I do mene je dopro glas da mi je kuća u Ulici Nemanjinoj, u Prizrenu. Spaljena. A bilo je u njoj sve što živom čovjeku treba. Namještaj, kućni aparati, zgoda jedna. Unučad su imala svoje sobe, sinovi i snahe svoje. Vrijeme ručka bio je porodični praznik. Sa Kosova sam jedva iznio živu glavu. Sinovi su pobjegli u Njemačku. Zovu i mene. Ja tamo, zaista, neću. Vraćam se u Prizren, pa makar i na zgarište- moje je govori Osman primičući se vratima Crvenog krsta.

 Žamor satrtih poluglasova se utopi u ćutnju. U očima ljudi nema sjaja. Ponekad bljesne zračak nade, pa opet pogled-u prazno.             

                                                                                                         Piše: R. Perišić