Uzdah se utopi u tišini i mraku prohladne sobe. Smežurani dlan pokupi graške znoja sa čela i slepoočnica. Ote se još jedan uzdah i ruka instiktivno pođe prema prekidaču stone lampe. Pogledom pomilova nasmijano lice mladića uokvireno ramom po kojem su godine nanijele patinu.

-E, moj Milutine, poče Dobrašin još jedan od svojih noćnih monologa, ni u snu ne bih pomislio da će mo ja i ti ovako razgovarati. Život nam je bio ispunjen optimizmom. Petice u školi, solidni rezultati u rukometu, visoke ocjene na fakultetu, u redovnom roku diploma profesora… Ti lijep – vila momačka… Svadba ti je bila da se godinama o njoj pričalo u gradu na Limu. Nevjesta kao vila. Radost ispunila kuću, prelila se preko kućnog praga odmotava se niz ulicu, svratila u komšiluk… A tek kad je Jelena na svijet donijela Vladana svi poletjesmo. Obnoviše se temelji moje kuće, počeše se obnavljati muške glave. Nije mi bilo žao što sam svoj dio očevine prodao kad si na fakultet pošao…Da mi je noćas samo jedna čaša  ledne vode sa Bukavca gdje sam kao dijete pravio ustave, čini mi se da bi mi prestao bol u grudima.

Dobrašinu se prsti spletoše u čvor. Na oznojenom vratu zaigra jabučica. Nadlanicom pređe preko ovlaženih očiju. Tišina teška kao vodenički kamen pritisla sobu, muk zagrlio čitavu  ulicu. Ni pas da zalaje, ni da se čuje dovikivanje pijanih gostiju iz obližnje kafane.

-Kafana, kafana… u plamenu svaka nestala. Tamo je moj sin počeo da zaboravlja i Vladana i ženu Jelenu koju je istinski volio sve dok se nije spetljao sa onom pjevačicom. Sa njom je pošao od kafane do kafane  i stigao u Kovinsku ludnicu. I sad je tamo. Alkohol i droga su učinili svoje. Spasa nema.

   Dedaaa… pričini mu se Vladanov glas.

-Zbog tebe, samo zbog tebe još živim posljednja nado moja. I baka pod teškim bremenom godina stoji danima iza sirotinjske tezge na pijacama da bi ti imao djetinjstvo. Moramo pomoći, poduprijeti. Ne dam da se kuća po temelju prospe. Ti si moja krv, moja loza. Još koju godinu i opet će svadba u kući Dobrašina Radojeva. Za tebe čuvam i stan i auto…

 Umorna očiju crvenih od nespavanja Stojana uporno zvoni ispred vrata stana. Dvije velike crne torbe uz dovratnik.

 -Možda je pošao da posjeti Vladana. Možda je…

„Izgleda da je ključ u bravi sa unutrašnje strane“, reče neko od komšija.  Unutra ih dočeka  sleđen osmijeh na Dobrašinovom licu i  staklast beživotan pogled prikovan za sliku u posivjelom ramu.

Piše: Radomir Peerišić  

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime