Do osamdesetih godina prošlog vijeka kafane su bile „portali“ na kojima se pričala svakodnevica, oživljavala sjećanja i prognozirana buduća dešavanja. Žubor razgovora ispunjavao je posjetke, slavlja, trenutke predaha na radnom mjestu, slučajne susrete… Ma koliko tema bila ozbiljna, čašom smijeha, aforističkom oštricom ili anegdotskom mudrošću davan joj oblik razgovora koji je duši poslastica. Bjelopoljci pričom od zaborava čuvaju blagorodnu duhovitost direktora: Dragića, Mirčete, Mulaza, Hajra i Ekrema, apotekara Saliha, agronoma: Rajka i Voja, profesora: Muja, Branka, Petra, Rajka, Rada i Jodža, novinara: Marinka i Murata, sudija: Pavla-Paja, Moma, Buda i Reška, doktora: Rada, Vula, Raša, dosjetke vještih: Ibrahima, učitelja Vlada, šalivdžije Rada, Đorđija, vozača Ramiza, za odgovor šalom „dim u dim“ spremne Zagorku, Radušu- Raju, Rolu… Iz starih korijena i danas jedraju izdanci duha i duhovitosti kojim se tegoba života, makar na kratko, obasja svjetlošću smijeha. To su oni trenuci komunikacije kada čovjek čovjeku, na duhovit način, kaže sve u dobroj doskočici i kroz jednu, sasvim drugu, čovjekoliku vizuru svijeta nađe oprost za sve grijehove. To je vraćanje milog za drago po principu: šala za šalu, smijeh za smijeh. Smijeh kao konačan rasplet. To je kontriranje ljudima i životu, ali kroz što veću količinu vedrine i mudrosti. Varijante su različite. Mekše, oporije, blagorodne, ili cinično utješne, ali uvijek sa dozom čojskog. Čovjek je nekad bio sam ako nije bio sa ljudima. Danas je, nažalost sam, ako nije na fejzbuku, tviteru, ispred televizora ili sa telefonom uz uho. Ovo sjećanje s nostalgijom, makar na kratko, može popuniti tu prazninu.

* * *

Pedesetih godina dvadestog vijeka, kad je radio aparat u Bijelom Polju bio prava rijetkost, prodao Petko svoj radio jednom sugrađaninu. Poslije mjesec dana novom vlasniku se pokvari radio aparat. Pokuša da ga vrati, ali Petko neće ni da čuje. Kupac odluči da pravdu istjera na sudu. Angažuje advokata i preda tužbu, tvrdeći da mu je Petko prodao aparat sa prikrivenim kvarom. Dobije Petko poziv, pa pođe kod svog komšije i prijatelja Dragića. -Znaš li ti, Dragiću, onaj moj radio? Znam, reče Dragić. Znaš li da je kod mene bio ispravan i da se nikad nije kvario? -Znam, opet će Dragić. Hoćeš li mi to posvjedočiti na sudu? U svako doba, prihvati Dragić. Došao dan suđenja. Dragić ulazi u sudnicu. Poslije uzimanja generalija sudija pita: – Šta, vi Dragiću, znate, o ovom spornom radiju? O kojem radiju, pita Dragić kao da prvi put čuje o čemu se radi. Sudija mu kratko objasni. A, kao začudi se svjedok. -Druže sudija, ja o tom radiju nemam pojma. Samo, sigurno znam da je Petko pokvaren. U sudnici nasta tajac, pa se prolomi smijeh. Više nije bilo potrebe da Dragić ozbiljno svjedoči. Stranke su sporazumno riješile spor i svi su iz sudnice „proces“ nastavili u obližnjoj kafani.

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime