Što god dublje gaziš kroz život, sve te više oblijeću sjećanja iz daleke prošlosti. Nikako da im se odupreš. Svježa kao sadašnjica. Dvostruko su bolna – to što su se mnogo davno desila, i što se više nikada neće vratiti. Na tren se učini da to i nije baš tako davno bilo. Snažna sjećanja zasjene čovjeku osjećaj protoka vremena. Kada se malo dublje zagleda u dubinu života, uhvati se za glavu, razmišlja kako da vrati vrijeme. Jer, prošle su decenije od tog doba. Nema vraćanja i povratka. Izgubili smo ga doživotno. Ja i dalje nastavljam da se sjećam i čudim se kako to moje sjećanje život nije zatrpao i pospremio ga u zaborav. Ipak nije. Sretao sam ljude koji su, kao gumicom, mnoga svoja sjećanja izbrisali iz sopstvene prošlosti. Sjećaju se tek ponečega neku deceniju unazad. O svom đetinjstvu baš ništa ne znaju, kao da ga nijesu ni imali. Čudno, da čudnije ne može biti. Pitao sam ih kako im je to uspjelo. Nijesu mi znali reći.A, nijesu dementni. Ostalo mi je da im zavidim. Kutalisali su se jednog velikog tereta koji život sobom nosi. Ne znam da li sam u pravu. Uprkos svemu, ja se svojih sjećanja, ma koliko bila teška i bolna nikada ne bih odrekao, sve kada bih mogao.

dr Mihailo R. Čabarkapa

                          Radovao sam se jednoj velikoj, razgranatoj majskoj ruži, pored kuće. Jedva sam čekao proljeće da razvije svoje mirišljave latice. Plakao sam kada je majka čupala latice, stavljala ih u teglu, i od njih pravila slatko. Majka bi galamila na mene, i prorijeđeno bi čupala latice, više nije htjela da ih čupa, nakon što bi napunila teglu. Redovno sam obilazio majsku ružu da provjerim da ih majka nije čupala. Tražile su i neke žene iz komšiluka da prave slatko, ali ja nijesam dao. Tako je ruža ostajala rascvetala i mirišljava sve dok joj nijesu popadale latice. Nije ljepšeg slatkog bilo od latica majske ruže. I danas mi je ta slast u ustima. Kao i sjećanje na majku, koja je tada bila mlada. Mada sam čitav njen život ispratio sjećanjem, koje još u meni snažno živi. Mogu izgubiti sva sjećanja, samo sjećanje na majku ne mogu nikada. Naprotiv, kako vrijeme prolazi, sjećanje na majku sve su jača i svježija. Zapamtio sam i pamtim sve njene staze i puteve kojima je išla, njen osmijeh, blagi pogled, svaki njen zagrljaj i poljubac. Nerijetko mi se čini da su i danas njene ruke, koje su me odnjivile, meni oko vrata, da me stiskaju, dok me ona ljubi i blagosilja, i moli se za moje zdravlje. Koliko god me boljela sjećanja na majku, čini mi se da mi i danas daju snagu i volju da živim, i koliko mogu uživam u životu, iako mi je nepodnošljivo težak i bolan. Još kada se pridruže i neka druga sjećanja, onda tek mi je duša sva isparana patnjom. Ali, čovjek je dužan da sve trpi i podnosi, jer bez tuge ne bi bilo ni života.

                                  Često proljeće stigne rano. U selu nema niđe snijega, kopne su i njive i livade, samo se snijeg poneđe zadržao na vrhovima Lise i njenim  dubodolinama i rivotočinama, prekrivenim hladovinom debelih bukava, sa tek olistalim mladim lišćem. Narod se rastrčao po imanjima – čisti livade, zagrađuje, priprema se oranje. Jedno jutro u našu kuću banu Vaso, dobar komšija i bliski rođak. Nakon što se popi kafa, Vaso reče:

                                      – Ja ujutru dolazim da orem ovu njivu ispod kuće. Okasni smo, a proljeće ko naručeno. Samo mi treba ovaj mali da mi ide pred volovima dok izorem prvu brazdu. Poslije ja mogu sâm.

                                        Vaso, plećat, nabreklih mišića, žuljevitih dlanova, veliki radnik. Što drugi urade za dva dana, Vasu je to gotovo za dan. Niko mu nije bio ravan u čitavom selu. Svi su mu se divili kako je brz i otarašan u svakom poslu. Vasu smo dâli svo imanje u napolicu. Sve smo dijelili, čitav rod na imanju. Ja sam jedva čekao jutro, da započnemo oranje. Kada se Vaso pomolio na njivu sa volovima i ralom, odmah sam dotrčao, stao ispred volova, išao pred njima, dnom njive. Vaso je zaorao prvu brazdu, držeći u svojim jakim rukama dvije ručice na ralu, kako bi postigao potrebnu dubinu brazde. Kada bi ispuštio ručice, ralo bi se duboko zarilo u zemllju, i volovi bi stali. To je vrlo teško, ali radnom i užiganom Vasu to nije predstavljalo nikakav teret. Samo bi ponekad viknuo na volove, koji su bili uki, da idu brže, a oni kao pod komandu ubrzaju korake. Kada smo došli do kraja njive, ja sam se vratio i volovi zamnom. Vaso reče:

                                            – Izmakni se ti mali, ja sada mogu sâm.

                                            Izmakao sam se i sjeo. Zapahnuo me je jak miris prve proljećnje brazde, vrlo poseban i opojan. Snažno sam se obradovao takvom mirisu, koji ništa manje nije miršljav od latica majske ruže, ali je vrlo specifičan. Nijesam znao da i zemlja tako miriše, mirisom koji ispunjava čitavu unutrašnjost čovjekovog biće, koji se osjeća daleko. Čini se da se osjeća gore visoko, dokle dosežu ptičice, vrapci i žutarice, i poneki kos, koji popadaju po prvoj brazdi, ne bi li stavile nešto u svoj mali kljun. Ja i dalje sjedim, uvlačim taj opojni miris prve proljećne brazde, i gledam kako ptičice, neđe izdaleka dolijeću i u talasima i padaju na prvu brazdu. Možda i one osjećaju miris prve brazde. Ranije ih nije bilo po njivi. Tako nikada nijesu padale na mirišljavu majsku ružu.

                                          Pošao sam kući i sjeo na Brdo pored kuće. I tu me je zapahnjivao miris prve proljećne brazde. Osjećao se čak i u kući. Kada je njiva poorana, i dalje se osjećao miris oranja, ali nešto blaži, iako prijatan, od prve proljećnje brazde. Izgleda da miris prve proljećnje brazde nikada ne prestaje, pri svakoj pomisli na nju, pa i u sred zime. Proljeće izmami sve mirise i na zemlji i iz zemlje, i kada se pomiješaju, proljeće je najmirišljavije godišnje doba, da čovjek poželi da traje čitavu godinu. Zato je proljeće cvijet na reveru zime i jeseni. Ljeto se kiti mirisom prvog otkosa i cvjetnim šarenilom.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa