Braho, novinar u vječitoj potrazi za suštinom, temama koje su
nesvakidašnje a tu blizu nas samo ih je potrebno uzjoguniti, pjesnik
vidljivih riječi, bez mnogo fikcije i impregnacie, jednostavno kako
baš i jeste, posloženo slikovito, sa rečenicom dugačkom taman toliko
da se u njoj sakrije misao.

U prilog ovome govori i podnaslov MOJE JE IME LJUBAV, gdje po ko zna
koji put potvrđuje epitet pjesnika ljubavi, ne samo prema ženi kao
simbolu, već ljudima, slobodoumlju, vrijednostima, sa željom da je
koristimo češće, da njena ružna  strana totalno izblijedi, da se
termin mržnja jednostavno izbriše iz mozga.

Ne pričam to nikom, govori snenoj ženi, doziva snove, veče boji
poezijom, žudnju proglašava opasnom minom, pominje rame i naručje kao
oslonac, traži neuzaludnosti, traži odgovor šta li se to nalazi
ispod njenog kaputa, prisjeća se vrelog poljupca i ludog srca i na
kraju krunisanja sreće začinjenim strahom;

i da će me ubiti zaboravi.

Budi USPOMENE KAO da su usnule LJUBIČICE pišući o svom Ivangradu,
piše pismo iz Praga, zahtijeva; ostavite me samog dok nemirnim
rukama po mome srcu rovare uspomene, izjavljuje; ljubav je božja
kazna, sjeća se đira na korzou, jedne Nevene, razglednica, pravi
paralelu između istine i laži, strahuje da ga ne obuzme ljubomora,
očekuje poljubac koji je melem duši koja čami sama, pita se kako
je imati i nemati, smišlja molitvu, i na sve to polaže crvene
ruže.

Upozorava; ćuti sve je jasno, NEKA SPAVA PROŠLOST NEMOJ JE BUDITI,
osjeća bol zbog riječi neizrečene, grli mjesečinu, diže uzbunu
zbog Maksima Gorkog, osluškuje šapat Lima, zabrinut je nevaktom i
čekanjem, traži utočište, prisjeća se obmana i susreta, i to sve,
_ponekad_. 

U vremenu KAD JESEN OGOLI SNOVE Braho se bavi nježnostima, obiljem
snova koje kadkad prekine tiho šaputanje u ponoć, nabraja
godine, pa se usput žali da mu ružno stoje, izbjegava priču o
vremenu riječima; ne pominjite mi vrijeme pa hoće da mu okreće
leđa, te ge povezuje sa bolom, parčetom plavog neba, otkucajima sata,
koracima, odlascima i na kraju se pita kako će biti; kad nas ne bude
bilo, prije nego što bih radije dušu đavolu dao.

Pita se pjesnik u čudu, GLEDAM LI ZBILJU ILI JE ZBILJA PRIVIĐENJE, i
traži odgovore na besmislene stvari koje se dešavaju van moći
običnog čovjeka, osuđujući nasilje, ratove, zločine, saučestvuje
sa izbjeglica, pomišlja na zle oči, ko su njihovi a ko naši,
pominje ništa robe, ljude u sanducima, strah, žali za idealima, govori
u ime istine, zbira posljedice kad sve to protutnji umom, sumnja na
prokletstvo, grozi se slušanja vijesti, ućutkava kukavicu, razočaran
ne dozvoljava da ga pitaj_u za toga, pri pomenu Suade zagrcne mu
grlo, i ipak na kraju ne može a da ne pomene;

Ljubav je sestra slobode…

Zabrinut da će LJUBAVI SVE VIŠE NEDOSTAJATI U BUDUĆNOSTI, nudi
blagoslov, piše pjesmu o lijepom, pominje šoferska vremana i
šejtanska posla, sjeća se vremena kada je boljelo manje, miriše
cvijeće, iskušava đavola, opominje, savjetuje da treba ovako,
izražava bojazan da nas nema i da nam nema spasa, ćuti, bori se da
sačuva nadu;

Idu dani

ko da nam ih kradu

najljepša je nada

sačuvati nadu…

pribojava se velike vode, čeka svođenje računa, pominje sijedu kosu
i kaže:

Nikad nijesam mogo što sam htio…

Kako je naporno biti živ, kada se čovjek nađe NA NIŠANU RIJEČI,
pa redom, neki život, te ljubavi jedna za drugom, nada se da ko čeka
taj i dočeka, kad stigne do cilja poželi da se vrati pa opet, pita se
kako bih preživio da je bio kriv kada jedva preteče prav, i
potvrđuje;

Jooj a kako sve to prećutati…

Tvrdi da nigdje nije ljepše PARČE PLAVOG NEBA ko iznad Vrbice, dušu
Lima nosi u očima, „gleda“ Mejru kako šeta kraj bedema
Bihorgrada, još mu mirišu borovnice i djevojka što ih braše,
nabraja brda, rijeke i planine, prevrće otkose kraj kuće, mazi ruke
majke Umihane, što su žnjele, prele i košulju šile;

Sve su znale da nauče i pokažu…

i bol kada je otišla, nedostajanje;

Ko da je čitav život bio bajka…

I mada znam da je sve rečeno, samo hoće još jedared reći, da
Vrbicu, Bihor i Crnu Goru uvijek nosi u srcu.

Priređivač ovog izdanja, Faruk Dizdarević tvrdi: „Poezija je po
našem poimanju i osvjedočenju danas najvitalniji dio savremene
crnogorske književnosti. Dio te poetske energije svakako je i pjesnik
Braho Adrović“.

„Tako za pjesnika – čovjekoljupca Braha Adrovića, čija je kuća
domovina, rat u toj kući je najbezumniji i najstrašniji izum, koji
može da izmisli obezumljeno čovjekoliko biće“, kaže Rade M.
Knežević.

Dr Šefket Krcić, napominje:  „Pjesnik govori u ime srca. Taj govor
on jedino priznaje. Za njega nema tajni, jedina isrtina srca je
ljubav“.

„Ispovijedajući svoje srce  i njegove ožiljke, Adrović je u
svojoj poeziji sažeo bogato iznijansirani  odnos prema svom vremenu i
samom sebi u njemu“, pominje između ostalog Sait Š. Šabotić u
jednoj od recenzija.

Novo Ščekić jednu od knjiga pojašnjava ovako: „Najnovija knjiga
pjesama Braha Adrovića „Rat u kući“, koncizna, snažna i sažeta,
po mnogo čemu je izuzetna pojava u našem pjesništvu.“

Dok Mirsad Musić napominje: „Za više od tri decenije književnog
stvaranja Braho je stvorio originalan, dopadljiv i kniževno impresivan
poetski opus.“

„U gradnji te slike svijeta  („S one strane nade“) Braho
Adrović je koristio i elemente koje sadrži naša folklorno –
mitološka
tradicija…                                     
… Adrović tematski unaprijed pristaje na jednu osobenu gramatiku
pjesničkog govora i na jedan osoben obrazac modelovanja svih
komponenata slike ljubavi. Posrednik je u svemu tome je, naravno,
pjesnikovo „duševno stanje“ u koje Adrović dospijeva u svakom
suočavanju sa onim temama koje su za njega izazovne“, zaključuje
na kraju prof. dr Draško Došljak.

I dalje na sreću pjesništva Braho, nervozno tresući cigaretu, piše;
o ljubavi, domovini, ljudima, o juče, danas i sjutra…
Braho, novinar u vječitoj potrazi za suštinom, temama koje su
nesvakidašnje a tu blizu nas samo ih je potrebno uzjoguniti, pjesnik
vidljivih riječi, bez mnogo fikcije i impregnacie, jednostavno kako
baš i jeste, posloženo slikovito, sa rečenicom dugačkom taman toliko
da se u njoj sakrije misao.

U prilog ovome govori i podnaslov MOJE JE IME LJUBAV, gdje po ko zna
koji put potvrđuje epitet pjesnika ljubavi, ne samo prema ženi kao
simbolu, već ljudima, slobodoumlju, vrijednostima, sa željom da je
koristimo češće, da njena ružna  strana totalno izblijedi, da se
termin mržnja jednostavno izbriše iz mozga.

Ne pričam to nikom, govori snenoj ženi, doziva snove, veče boji
poezijom, žudnju proglašava opasnom minom, pominje rame i naručje kao
oslonac, traži neuzaludnosti, traži odgovor šta li se to nalazi
ispod njenog kaputa, prisjeća se vrelog poljupca i ludog srca i na
kraju krunisanja sreće začinjenim strahom;

i da će me ubiti zaboravi.

Budi USPOMENE KAO da su usnule LJUBIČICE pišući o svom Ivangradu,
piše pismo iz Praga, zahtijeva; ostavite me samog dok nemirnim
rukama po mome srcu rovare uspomene, izjavljuje; ljubav je božja
kazna, sjeća se đira na korzou, jedne Nevene, razglednica, pravi
paralelu između istine i laži, strahuje da ga ne obuzme ljubomora,
očekuje poljubac koji je melem duši koja čami sama, pita se kako
je imati i nemati, smišlja molitvu, i na sve to polaže crvene
ruže.

Upozorava; ćuti sve je jasno, NEKA SPAVA PROŠLOST NEMOJ JE BUDITI,
osjeća bol zbog riječi neizrečene, grli mjesečinu, diže uzbunu
zbog Maksima Gorkog, osluškuje šapat Lima, zabrinut je nevaktom i
čekanjem, traži utočište, prisjeća se obmana i susreta, i to sve,
ponekad. 

U vremenu KAD JESEN OGOLI SNOVE Braho se bavi nježnostima, obiljem
snova koje kadkad prekine tiho šaputanje u ponoć, nabraja
godine, pa se usput žali da mu ružno stoje, izbjegava priču o
vremenu riječima; ne pominjite mi vrijeme pa hoće da mu okreće
leđa, te ge povezuje sa bolom, parčetom plavog neba, otkucajima sata,
koracima, odlascima i na kraju se pita kako će biti; kad nas ne bude
bilo, prije nego što bih radije dušu đavolu dao.

Pita se pjesnik u čudu, GLEDAM LI ZBILJU ILI JE ZBILJA PRIVIĐENJE, i
traži odgovore na besmislene stvari koje se dešavaju van moći
običnog čovjeka, osuđujući nasilje, ratove, zločine, saučestvuje
sa izbjeglica, pomišlja na zle oči, ko su njihovi a ko naši,
pominje ništa robe, ljude u sanducima, strah, žali za idealima, govori
u ime istine, zbira posljedice kad sve to protutnji umom, sumnja na
prokletstvo, grozi se slušanja vijesti, ućutkava kukavicu, razočaran
ne dozvoljava da ga pitaju za toga, pri pomenu Suade zagrcne mu
grlo, i ipak na kraju ne može a da ne pomene;

Ljubav je sestra slobode…

Zabrinut da će LJUBAVI SVE VIŠE NEDOSTAJATI U BUDUĆNOSTI, nudi
blagoslov, piše pjesmu o lijepom, pominje šoferska vremana i
šejtanska posla, sjeća se vremena kada je boljelo manje, miriše
cvijeće, iskušava đavola, opominje, savjetuje da treba ovako,
izražava bojazan da nas nema i da nam nema spasa, ćuti, bori se da
sačuva nadu;

Idu dani

ko da nam ih kradu

najljepša je nada

sačuvati nadu…

pribojava se velike vode, čeka svođenje računa, pominje sijedu kosu
i kaže:

Nikad nijesam mogo što sam htio…

Kako je naporno biti živ, kada se čovjek nađe NA NIŠANU RIJEČI,
pa redom, neki život, te ljubavi jedna za drugom, nada se da ko čeka
taj i dočeka, kad stigne do cilja poželi da se vrati pa opet, pita se
kako bih preživio da je bio kriv kada jedva preteče prav, i
potvrđuje;

Jooj a kako sve to prećutati…

Tvrdi da nigdje nije ljepše PARČE PLAVOG NEBA ko iznad Vrbice, dušu
Lima nosi u očima, „gleda“ Mejru kako šeta kraj bedema
Bihorgrada, još mu mirišu borovnice i djevojka što ih braše,
nabraja brda, rijeke i planine, prevrće otkose kraj kuće, mazi ruke
majke Umihane, što su žnjele, prele i košulju šile;

Sve su znale da nauče i pokažu…

i bol kada je otišla, nedostajanje;

Ko da je čitav život bio bajka…

I mada znam da je sve rečeno, samo hoće još jedared reći, da
Vrbicu, Bihor i Crnu Goru uvijek nosi u srcu.

Priređivač ovog izdanja, Faruk Dizdarević tvrdi: „Poezija je po
našem poimanju i osvjedočenju danas najvitalniji dio savremene
crnogorske književnosti. Dio te poetske energije svakako je i pjesnik
Braho Adrović“.

„Tako za pjesnika – čovjekoljupca Braha Adrovića, čija je kuća
domovina, rat u toj kući je najbezumniji i najstrašniji izum, koji
može da izmisli obezumljeno čovjekoliko biće“, kaže Rade M.
Knežević.

Dr Šefket Krcić, napominje:  „Pjesnik govori u ime srca. Taj govor
on jedino priznaje. Za njega nema tajni, jedina isrtina srca je
ljubav“.

„Ispovijedajući svoje srce  i njegove ožiljke, Adrović je u
svojoj poeziji sažeo bogato iznijansirani  odnos prema svom vremenu i
samom sebi u njemu“, pominje između ostalog Sait Š. Šabotić u
jednoj od recenzija.

Novo Ščekić jednu od knjiga pojašnjava ovako: „Najnovija knjiga
pjesama Braha Adrovića „Rat u kući“, koncizna, snažna i sažeta,
po mnogo čemu je izuzetna pojava u našem pjesništvu.“

Dok Mirsad Musić napominje: „Za više od tri decenije književnog
stvaranja Braho je stvorio originalan, dopadljiv i kniževno impresivan
poetski opus.“

„U gradnji te slike svijeta  („S one strane nade“) Braho
Adrović je koristio i elemente koje sadrži naša folklorno –
mitološka
tradicija…                                     
… Adrović tematski unaprijed pristaje na jednu osobenu gramatiku
pjesničkog govora i na jedan osoben obrazac modelovanja svih
komponenata slike ljubavi. Posrednik je u svemu tome je, naravno,
pjesnikovo „duševno stanje“ u koje Adrović dospijeva u svakom
suočavanju sa onim temama koje su za njega izazovne“, zaključuje
na kraju prof. dr Draško Došljak.

I dalje na sreću pjesništva Braho, nervozno tresući cigaretu, piše;
o ljubavi, domovini, ljudima, o juče, danas i sjutra…

Piše: Gordan K. Čampar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime