U Kolašinu, gde se rastaju planine, rijeke, vjetrovi, vremena, razdvajaju se ogranci Bjelasice i Sinjajevine da propuste Taru i puteve. Sreću se ovdje alpska i mediteranska klima, sudaraju vjetrovi sjeverni i južni, ljeto može da ima 260 sunčanih dana, ali zima po jedan ipo mjesec snijega. Kad se vjetrovi sudare, bude takvo nevrijeme, kiša ili mećava, da narod kaže: „Đavoli se žene“. I vode se ovdje u dva mora dijele, koja Tarom, a koja Moračom. U dva mora teku, Crno i Jadransko. Da li se onda čuditi što Kolašin ima sve ono što ima i Crna Gora, sem mora-rijeke, kanjona, jezera, visinske planine, prave bisere prirode.

Tu je i ta sjajna Biogradska gora sa jednom od najbogatijih šumskih zajednica, taj posljednji ostataak prašume u Evropi. Dovde i usponi vode i s juga i sjevera. I pruga Beograd-Bar ovdje dostigne svoju najveću kotu na 1030 metara. I prostor ove opštine od blizu 1000 kilometara kvadratnih na kome živi preko 17 000 stanovnika razvučena je nad nizine gdje se nalazi manastir Morača pa do 2000 metara. U taj kontrast prirode i vremena stizali su i tuđini, kad s juga, kad sjevera. Stizali su s porobljivačkim namjerama i Talijani i Nijemci. Turke više i da ne pominjemo.

Motiv iz Kolašina

I sam Kolašin se nekako utemeljio iz nekih vojnih, strateških stražarskih i porobljivačkih namjera, iz karaula i utvrđenja prema uvek nemirnoj granici, prema Moračanima, koji su trpjeli brojne odmazde i pustošenja. Nisu ih pobijedile ni gladi ni kuga, kao što ih nijesu štedjele kolašinske tamnice, vješala i strijelišta, tolike rodoljube iz ovih brda.

Istorija nije stizala ni da zabilježi sva zbivanja. Kad kolašinci kažu da ovdje vrijeme ima oštrije zube nego drugdje, pri tom misle na to, da ni od kamenih kula i utvrđenja ne može ni kamen na kamenu da ostane. Ostaju jedino trajna i sigurna okolna brda kao vječite tvrđave u ovim krajevima i ponos što je životu jedini ekvivalenat-sloboda.

Politika, III 1975, piše: Boško Pušonjić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime