Neposredni povod za izlazak prvog broja bio je u to doba fascinantan – nailazak prvog voza prugom Beograd- Bar 29. maja 1976. godine, u kojem je bio i predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Samo dva dana kasnije, već 1. juna, izašao je taj prvi broj Bjelopoljskih.

      Tadašnji profesor  Gimnazije “Miloje Dobrašinović”,  sad pokojni Marko Šebek, imenovan je za direktora i glavnog urednika. A novinari dopisnici iz Bijelog Polja za Pobjedu,Televiziju  Crne Gore i za Radio Crne Gore – Marinko  Bulatović, Miloje Drobnjak i Ljubisav Milićević,  predano su se prihvatili posla da pomognu.  Potom su dolazili i prolazili novinari i ostalo osoblje. Umjesto rizičnog prisjećanja i spominjanja svih tih imena, reći ću da smo bili složni kao složna femilija, često odlazili jedni kod drugih, bili i ostali pravi porodični prijatelji.    

     Tada bješe malo novinara, a puno dešavanja, pa smo imali o čemu da pišemo. Senzacija nam nije bila to da je političar nasrnuo na političara, rekao mu ružne riječi, pronevjerio milione, da je u automobilu nađena droga, da je neko, daleko bilo, napao novinara,  i šta sve još, jer tih felera i nije ni bilo.  Prava senzaija bješe puštanje struje u nekom selu, izgradnja puta, pa prvi autobus tu i tu, prvi zglobni traktor u Trećem januaru, milioniti metar štofa u Vunarskom,  puštanje u rad fabrika u gradu i fabričkih pogona u selu, nove škole, velelepna Robna kuća, stambene zgrade, bratimljenje sa Ljubljanom Centar i brojnim drugim opštinama širom Jugoslavije…

     A bio jednopartizam, pa se i novinari i birači (dogo)varali samo sa  jednima, nijesu im trebale, kao danas, i po nekolike maske na licu.      

     Sad su urednici javnih glasila često baba-roge, a naš direktor i glavni urednik Marko Šebek najčešće ne bi ni vidio tekstove dok novine ne izađu. Ali nikom ni na um nije padalo da nešto prošvercuje.

     Kritikovali smo nedemokratska ponašanja odgovornih, čak i vrlo oštro, u šta se lako uvjeriti iz tadašnjih novina. Ali bilo je nelogično da te država plaća, a ti da pišeš protiv nje. Sad je tek to hit i vrh novinarske slobode.

      Imali smo ugled, i kod državnih organa, i kod građana. Aktivi novinara bili su aktivni, sastajali smo se redovno sa onima iz drugih opština, kad treba nekud da odemo dobijali najbolji opštinski automobil i vozača. Tamo i ovdje ti skupovi u reprezentativnim hotelima bili su gosti i predsjednika opštine.

     A pođemo grupno da iz neke mjesne zajednice pišemo svako za svoj medij, tamo takođe doček. Jedanput Jovan hadži Kostić uhvati  i u Večernjim  novostima u veoma popularnoj rubrici TRN (tako reći nezvanično) objavi cirkularno pismo predsjednika jedne naše mjesne zajednie seoskim aktivistima:  “Ti donesi korpu kuvanih jaja, ti pečeno pile, ti tanjir sira, ti pršute, ti bocu rakije, ti kolače – dolaze  novinari”. Pa sad recite da novinari nijesu važni, komentarisao je Hadži Kostić.

     Evo još jednog primjera koliko smo bili “važni”. Poznavali su nas policajci i mi njih. No jednom, valjda neki novajlija,  ustavi naš automobil pun novinara, i od vozača takođe novinara traži dokumenta. A veli mu kolega sa suvozačevog sjedišta: “Pusti ti nas, more, mi smo novinari”. I čovjek, šta će, vrati vozačku i poželje nam srećan put. Pomislio je, valjda, da je to nešto u šta ne smije da se miješa.

    Događaje smo pratili praktično iz sjenke: sjednica je nekog foruma, otvaranje škole ili fabrike, puštanje struje… Mi smo tu od samog početka do kraja – pratimo i zapisujemo. Sad kolege, predsjedavajućeg ili gosta, nekog aktera od predsjednika MZ do šefa države, prislone uza zid, uključe mu mikrofone i kamere, on se ispovijeda kao kakav krivac  i – novinari odlaze da te izjave (pre)uređuju.

     Mobilne telefone, lap topove, fejsbuke, internete, uspješno su mijenjali čvrsti dogovori i – rad.         

     Veliki je značaj medija. I za informisanost građana i za vaspitanje mladih i za formiranje javnog mnjenja i za svjedočenje o prošlosti i za čuvanje tradicije. I svaki medij ima svoje prednosti. Prednost pisanog medija i složenost rada u njemu u tome je što to ostaje zapisano, ostaje trajno. Stoga je prava šteta ako lokalna uprava, ako opština nema pisano glasilo.  Ako je istina da što nije zapisano nije se ni dogodilo, onda će mnogo toga brzo u zaborav. Glavni gubitnik je, duh tih dešavanja, duh jednoga vremena. Ostao bi izgrađen put u Ivanju i da nije bilo novina. Ali bez Bjelopoljskih ne bi bilo priče kako baba-Jelisava prede za put, ni fotografije sa prvim autobusom uoči 29. novembra 1977. okićenim zastavama, košuljama i peškirima, ni one sa punom trpezom na poljani, ni govora Aksovoga o značaju puta.  Niti bismo, bez Bjelopoljskih, pamtili  riječi upravnice pogona Vunarskog kombinata u Tomaševu, Stanije Mrdak, koja podsjeća da se u toj 1987. godini za tržište Iraka, tu u Tomaševu  šije 66 hiljda odjevnih predmeta, da se gradi drugi pogon Konfekcije… Ne bismo ovjekovječili euforiju kad  u Ćamilovim Šipovicama domaćica Šarka iz pištolja šenluči  dolasku struje, niti smo gdje drugo sačuvali govor Radivoja Šćekića dok moćni buldožer iz Ohrida rasijeca kamenito Mračanje u Koritima.   Kako bismo, bez zapisa u Bjelopoljskim,  znali da se 1986. godine  u “Lenkinom” pogonu u Loznoj  dnevno proizvodilo 600 pari sportskih patika i oko hiljadu đonova za cipele, a prema riječima direktora Rifata Muceviće do kraja godine 250 hiljada, uz sačinjen ugovor sa Mađarima za prodaju.   Ko bi još pamtio riječi Ravnorječana Radovana Novakovića i Radojice Jeremića iz 1977. godine, da u toj Mjesnoj zajednici živi 630 domaćinstava i 3.500 stanovnika i da se uz započeti napredak očekuje značajno povećanje broja mještana.  Ili, ima li još negdje zabilježeno kako su to na XV Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju 1985. družili dobitnik Zlatne plakete tih RVP Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Radonja Vešović, Miodrag Bulatović, Ćamil Sijarić, Izet Sarajlić, Dragomir  i Janko Brajković, Dragoljub Jeknić, Enes Kišević,  Fehim Kajević, Bosiljka Pušić, Vojislav Rustecki, Hriste Georgijevski, Radovan Vučković, Stevan Kordić… te književnici iz Maribora, Ljubljane, Postojine, Rijeke, Splita, Zagreba, Dubrovnika, Osijeka, Sarajeva, Mostara, Novog Sada, Titovog Vrbasa, Subotice, Beograda, Titovog Užica, Kragujevca, Kruševca, Prištine, Peći, Đakovice, Skoplja, Ohrida, Niša, Titograda, Kotora, Herceg Novog, Nikšića, Trebinja, Pljevalja, Ivangrada, Plava, Novog Pazara, Rudog, Foče, Cetinja… Potom iz Poljske, SSSR, SAD, Italije, Argentine, Kine, Španije, Švedske, Gvineje, Vijetnama, Savezne Republičke Njemačke, Rumunije, Mađarske, Austrije itd. Pa kako je te RVP otvorio predsjednik Društveno-političkog  vijeća Skupštine Crne Gore Radivoje Šćekić i kako je sve goste primio i dočekao predsjednik Opštine B.Polje Sakib Dobardžić sa saradnicima. Itd. itd.   Bezbroj je izuzetno dragocjenih detalja, koji se nigdje drugo ne mogu naći. 

     Sva tradicionalna i ova savremena glasila koliko god da se trude ipak ne mogu nadomjestiti ono što su činile Bjelopoljske i mnoge druge lokalne novine po crnogorskim opštinama.

     Ako mi, uz onaj laskavi epitet najstarijeg  živog novinara Bjelopoljskih,  može biti dozvoljeno da komentarišem neke aktuelne stvari iz ove branše,  želim da kažem sljedeće: Treba poraditi na zaštiti novinara. Nedopustivo je da novinar, dok obavlja svoj posao, strahuje za svoje radno mjesto, čak i za svoju bezbjednost, za svoj život. Isto tako, i ništa manje značajno, treba poraditi na zaštiti od novinara. Takođe je nedopustivo da novinar, dok koristi svoje pravo na slobodu javne riječi i slobodnu informaciju, ugrožava pravo građana na pravovremenu i istinitu informaciju, ili neko drugo od tuđih prava i sloboda. Javna riječ svugdje ima i značaj i težinu, u Crnoj Gori posebno.

     Na sreću, Bijelo Polje je oduvijek imalo i dobre novinare i izvanredne odnose među njima. Izuzetno mi je drago što sam, mogu li reći  potpuno uvjeren,  da ta tradicija traje. Bijelo Polje i danas u dobrim novinarima ima i dobre ljude. 

Piše: Murat Ćorović