Polje obraslo cvijetom bijele rade, legenda tako kaže, dalo je gradu  ime. Osim bjeline u imenu svijetlih boja u životu ljudi na ovim prostorima malo je bilo. Trajalo se u nadanjima i trpljenju. Oktobra 1912. godine Crnogorska vojska je oslobodila Bijelo Polje. Zadivljen ljepotom ovog područja proslavljeni komandant, serdar Janko Vukotić, požurio je da telegrafski izvijesti kralja Nikolu:„ Okolina Bijelog Polja ljepša je od svega na svijetu…“

U periodu  između dva svjetska rata bila je ta ljepota zarobljena siromaštvom, obavijena neprosvjećenošću. Tek 1926. godine   biće ovdje otvorena niža gimnazija u zgradi građenoj 1905. godine za potrebe ruždije. U četiri  odjeljenja  prvog razreda bila su 143 učenika među kojima je bilo samo 13 učenica. Tako je  zračak svjetlosti počeo da obasjava Nevidbog kojeg je Risto Ratković ovjekovječio u prvom crnogorskom romanu. Tek kad je 1. oktobra 1953. počela sa  radom Viša realna gimnazija znanje je nagovijestilo preporod. U sredini bremenitoj  borbom  da se preživi  Gimnazija je bila nada u ljepše i svjetlije sjutra.  I ta nada je opravdana. Preko 90 odsto fakultetski obrazovanog kadra koji je bio, i danas je, nosilac razvoja u bjelopoljskoj i mojkovačkoj opštini gimnazijsko obrazovanje je dobio u ovoj školi. Ona  je svijetla tačka progresa čijim putokazom su ovdje  2oo6. godine otvorene prve fakultetske jedinice Pravnog i Ekonomskog fakulteta iz Podgorice. Otvaranje fakultetskih jedinica, danas ih je pet u ovom gradu,   reperna je tačka trajnog razmeđa sa nevidbogom.

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime