Grančarevo je selo udaljeno od Bijelog Polja desetak kilometara. U godinama neposredno poslije drugog svjetskog rata bilo je zarobljeno bespućem, bez električne energije. Do grada se stizalo pješke ili na brdskim konjima džombastom džadom koju su kiše pretvarale u blatnjavu masu  koja je „čupala“ opanke s nogu.

Nesalomivi duh Grančarevaca opirao se sivilu svakodnevice radom, pjesmom, igrom… U seoskoj školi, gdje je nastavu slušalo i do sedamdeset učenika (zadnjih godina ih je  od 5 do deset) svake subote veče igranke – do zore. Uz zvuke frule  razigrana mladost  je  „plela“ kukunješ, zavrzlamu, moravac… Kolovođa Gojko letio je salom praćen djevojačkim uzdasima.  Vlado, od čijeg je glasa podrhtavao plamičak u petrolejci  kretao je crnogorsko kolo pjesmom  „Lovćen nam je oltar sveti“…

 „Gledao sam tu bujicu snage, koloplet bistrine i poleta i rodila mi se ideja da sa ovim ljudima pripremim  pozorišnu predstavu – priredbu kako se to onda u selima govorilo. Imali su ovdje ljudi iskustva u izvođenu dramskih slika, skečeva, ali meni se motalo po glavi da odigramo „Balkansku caricu“ Nikole Prvog Petrovića. Ideja je  prihvaćena sa oduševljenjem, tim više što su stanovništvo činili potomci doseljenika iz Stare Crne Gore i Sedmoro brda, prisjećao se mnogo godina kasnije  učitelj Voimir Jovanović koji je bio i reditelj, i scenarista, i kostimograf.

Darinka Babić i Julka Medojević
  • Uvježbavali smo iz noći u noć. Izazov je bio veliki. Trudili smo se da pored viteštva, otmenosti i pregnuća Crnogoraca dočaramo psihološke lomove koji nastaju motivisani  ljubavnom tragedijom Danice, burom na Ivovom dvoru kad Stanko odlučuje  da tjeskobu Zete zamijeni obećanom carskom krunom od strane turskih uhoda. Kad smo dobili poziv od Omladinskog komiteta iz Bijelog Polja da gostujemo u domu kulture pojačala se i trema i motivisanost. Prvo prikazivanje  smo imali u Grančarevu. Aplauzi i pohvale potvrdili su da smo uradili valjan posao, zapisao je u svojim sjećanima Svetislav Perišić koji je tumačio Stanka, sina Ivana Crnojevića koji prelazi u islam.
  • Gostovali smo sa „Balkanskom caricom“ u više okolnih sela, ali je gostovanje u bjelopoljskom Domu kulture bilo poseban doživljaj. Pozornica osvijetljena, sve se vidi kao na dlanu. Sala puna. Publika  zna tajne i ljepotu  dramske igre.  Dali smo maksimum od sebe i nagrađeni dugotrajnim aplauzom. Čak su i novine objavile  tekst sa fotografijom i pohvalama seoskoj amaterskoj grupi koja se uspješno i hrabro upuštila u tumačenje istorijskih prilika. Nakon predstave na pozornicu je neplanirano izašao Miloje Dobrašinović, direktor Gimnazije i pohvalo predstavu i sve njene aktere, pričao je  Budimir Čogurić – u predstavi vojvoda Dejan.
  • Bilo je to vrijeme kad nije bilo lako uključiti žensku omladinu da glumi, da ide noću u tuđa sela i ostaje do kasno. Bila je sreća što su Miluša Tomčić, Julka Medojević, Darinka Babić i ja dobile saglasnost  roditelja da budemo dio  kulturno-umjetničke grupe. Košulje sa zlatnim ošvicama i dolaktice posudile smo od rodbine, dok je za muški dio ansambla bilo mnogo teže iskompletirati crnogorsku nacionalnu nošnju. Bilo je to 1958. godine. Selo nije bilo elektrificirano. Tada  je ovakav vid aktivnosti bio oblik zadovoljenja kulturnih potreba, prisjeća se Desanka Janković, tada Džaković.
Kulturna grupa iz Grančareva poslije prikazivanja “Balkanske carice”, Bijelo Polje, 10. Mart 1958.godine.

Na fotografiji koja svjedoči o vremenu kad je „Balkanska carica“ boravila u bjelopoljskom selu Grančarevu su, slijeva, u prvom redu: Bajo Gvozdenović, Branko Ljujić, Božo Mrdak,  Desanka Džaković, Svetislav  Perišić, Darinka Babić i Vlado Vujošević.

Stoje: Radovan Baošić, Radoje Vojinović, Milinko Babić, Milan Vojinović, Milinko Vukojević, Vojimir Jovanović (sa knjigom u ruci), Budimir Čogurić, Miluša Tončić, Miodrag Musa Baošić, Branko Janković, Dragomir Rabrenović, Julka Medojević, Radovan Ljujić, Marko Mrdak  i Petar Janković

Piše: Radomir Perišić

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime