Grančarevo je selo udaljeno od Bijelog Polja desetak kilometara. U godinama neposredno poslije drugog svjetskog rata bilo je zarobljeno bespućem, bez električne energije. Do grada se stizalo pješke ili na brdskim konjima džombastom džadom koju su kiše pretvarale u blatnjavu masu koja je „čupala“ opanke s nogu.
Nesalomivi duh Grančarevaca opirao se sivilu svakodnevice radom, pjesmom, igrom… U seoskoj školi, gdje je nastavu slušalo i do sedamdeset učenika (zadnjih godina ih je od 5 do deset) svake subote veče igranke – do zore. Uz zvuke frule razigrana mladost je „plela“ kukunješ, zavrzlamu, moravac… Kolovođa Gojko letio je salom praćen djevojačkim uzdasima. Vlado, od čijeg je glasa podrhtavao plamičak u petrolejci kretao je crnogorsko kolo pjesmom „Lovćen nam je oltar sveti“…
„Gledao sam tu bujicu snage, koloplet bistrine i poleta i rodila mi se ideja da sa ovim ljudima pripremim pozorišnu predstavu – priredbu kako se to onda u selima govorilo. Imali su ovdje ljudi iskustva u izvođenu dramskih slika, skečeva, ali meni se motalo po glavi da odigramo „Balkansku caricu“ Nikole Prvog Petrovića. Ideja je prihvaćena sa oduševljenjem, tim više što su stanovništvo činili potomci doseljenika iz Stare Crne Gore i Sedmoro brda, prisjećao se mnogo godina kasnije učitelj Voimir Jovanović koji je bio i reditelj, i scenarista, i kostimograf.
- Uvježbavali smo iz noći u noć. Izazov je bio veliki. Trudili smo se da pored viteštva, otmenosti i pregnuća Crnogoraca dočaramo psihološke lomove koji nastaju motivisani ljubavnom tragedijom Danice, burom na Ivovom dvoru kad Stanko odlučuje da tjeskobu Zete zamijeni obećanom carskom krunom od strane turskih uhoda. Kad smo dobili poziv od Omladinskog komiteta iz Bijelog Polja da gostujemo u domu kulture pojačala se i trema i motivisanost. Prvo prikazivanje smo imali u Grančarevu. Aplauzi i pohvale potvrdili su da smo uradili valjan posao, zapisao je u svojim sjećanima Svetislav Perišić koji je tumačio Stanka, sina Ivana Crnojevića koji prelazi u islam.
- Gostovali smo sa „Balkanskom caricom“ u više okolnih sela, ali je gostovanje u bjelopoljskom Domu kulture bilo poseban doživljaj. Pozornica osvijetljena, sve se vidi kao na dlanu. Sala puna. Publika zna tajne i ljepotu dramske igre. Dali smo maksimum od sebe i nagrađeni dugotrajnim aplauzom. Čak su i novine objavile tekst sa fotografijom i pohvalama seoskoj amaterskoj grupi koja se uspješno i hrabro upuštila u tumačenje istorijskih prilika. Nakon predstave na pozornicu je neplanirano izašao Miloje Dobrašinović, direktor Gimnazije i pohvalo predstavu i sve njene aktere, pričao je Budimir Čogurić – u predstavi vojvoda Dejan.
- Bilo je to vrijeme kad nije bilo lako uključiti žensku omladinu da glumi, da ide noću u tuđa sela i ostaje do kasno. Bila je sreća što su Miluša Tomčić, Julka Medojević, Darinka Babić i ja dobile saglasnost roditelja da budemo dio kulturno-umjetničke grupe. Košulje sa zlatnim ošvicama i dolaktice posudile smo od rodbine, dok je za muški dio ansambla bilo mnogo teže iskompletirati crnogorsku nacionalnu nošnju. Bilo je to 1958. godine. Selo nije bilo elektrificirano. Tada je ovakav vid aktivnosti bio oblik zadovoljenja kulturnih potreba, prisjeća se Desanka Janković, tada Džaković.
Na fotografiji koja svjedoči o vremenu kad je „Balkanska carica“ boravila u bjelopoljskom selu Grančarevu su, slijeva, u prvom redu: Bajo Gvozdenović, Branko Ljujić, Božo Mrdak, Desanka Džaković, Svetislav Perišić, Darinka Babić i Vlado Vujošević.
Stoje: Radovan Baošić, Radoje Vojinović, Milinko Babić, Milan Vojinović, Milinko Vukojević, Vojimir Jovanović (sa knjigom u ruci), Budimir Čogurić, Miluša Tončić, Miodrag Musa Baošić, Branko Janković, Dragomir Rabrenović, Julka Medojević, Radovan Ljujić, Marko Mrdak i Petar Janković
Piše: Radomir Perišić
