Jedna od najvećih ljudskih vrlina jeste zahvalnost. I ova generacija duguje ogromnu zahvalnost svim antifašistima, borcima Narodnooslobodilačkog rata 1941 – 1945. godine, koji su, ne štedeći svoje  živote, donijeli slobodu  i postavili i učvrstili temelje na kojima počiva i današnja moderna Crna Gora. Nedavno objavljena knjiga Miluna Petrića  “Slobodari vječno žive” je dobar primjer i ogroman doprinos nezaboravu žrtava i herojskih podviga antifašističkih boraca Beranskog sreza, ali i knjiga zahvalnosti. Ona je jedna od čvrstih brana da se širom ne otvore vrata fašističkim i sličnim ideologijama i pokretima, koji su prepoznati kao gubitnici Drugog svetskog rata. Znajući da je na svim antifašistima, a Petrić je jedan od njih, da spriječe takav epilog, znalački je odabrao i obradio temu i  podario generacijama knjigu – antifašistički spomenik svoga kraja, na kojem su ispisana imena slobodara i zaslužnika. Stoga su stranice ove knjige ogledalo jednoga vremena u kojem se stvarala sloboda. Pisanje o antifašističkom partizanskom pokretu nije samo moralna obaveza i vraćanje duga nego i častan zadatak kojeg se prihvate samo oni koji cijene šta znači “kukuj zemlji kuda vojska prođe”! Fašistička, podrazumijeva se!

Autor Milun Petrić zna da je antifašizam opštečovječanska moralna dužnost i napor za ostvarenje društvene pravde i slobode. Antifašizam nije samo vrijedno nasljeđe iz prošlosti nego je to i aktivno opredjeljenje i civilizacijska vrijednost koja se njeguje i čuva. To je častan odgovor svake generacije! Zato je antifašizam i danas potreban kao i u doba vladavine desničarskog terora širom Evrope. Jedna od velikih dužnosti antifašista je, svakako, i sprječavanje brisanja antifašističkih tragova i tradicije. Ako je, a jeste, fašizam sistemska, strukturna pojava, onda, svakako, i odgovor antifašista mora biti adekvatan, kontinuiran, univerzalan i istrajan. Jer, antifašizam nije samo “puška o ramenu”, nego i priča i pripovijedanje o vrijednostima jednakosti i slobode. Ovo je knjiga o onima koji su se za te vrijednosti borili i dali svoje živote. Oni danas jesu putokazi čovječanstvu! Svako društvo koje ne posjeduje  vrednosni sistem i orjentir, gdje je antifašizam važan element, liči  na brod na pučini koji je prepušten svim lošim istorijskim vjetrovima i  to društvo  je osuđeno  na propast. Pobjednici  nad  fašizmom su 1945.  godine smatrali da je pobjeda konačna, da su “osvojene visoravni slobode i da je fašizam otpremljen u mračniji dio neponovljive prošlosti”. Međutim, fašizam se pojavljuje ne samo kao obnova sjećanja nego i u novim savremenim oblicima.

U različitim studijama nailazimo na mnoštvo definicija fašizma. Ali svaka definicija uključuje sljedeće aspekte: totalitarizam, rasističku komponentu, komponentu revanšizma i borbe za životni prostor i konačno identifikaciju s ratom. S druge strane, običan  čovjeka fašizam  vezuje za genocidne ideje, za logore, deportacije, gasne komore, krematorijume i tematiku Trećeg Rajha, za tekovine Hitlera, Musolinija.

Umberto Eko (1932 – 2016), jedan od najznačajnijih svjetskih intelektualaca svoga doba u eseju „Vječni fašizam“  navodi sljedeće indikatore ‘vječnog fašizma’: 1. Kult tradicije; 2. Odbacivanje modernizma; 3. Iracionalizam, koji se zasniva na odbacivanju tekovina prosvetiteljstva i raspirivanju sumnje prema svim oblicima kritičkoga mišljenja kao i tekovina moderne kulture; 4. Neslaganje kao izdaja; 5. Strah od razlika; 6. Individualna ili socijalna frustracija; 7. Opsesija zavjerom; 8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja; 9. Oslonac na sintagmu „Život je permanentno ratovanje“; 10. Prezir prema slabijem; 11. Kult heroizma i herojska smrt; 12. Mačizam; 13. Selektivni/kvalitativni populizam i 14. Novogovor.

Kao reakcija na fašizam nastao je antifašizam kao pokret svjetskih razmjera. Cilj antifašizma je  očuvanja mira, ravnopravnosti i slobode. Antifašizam je suprotnost i borba protiv svega onoga što je fašizam u svim svojim pojavnim oblicima i to ne samo oružana borba, već kontinuirana i programska borba obrazovanjem, kulturom, medijima, pozitivnim uticajem na svijest ljudi. Konačno, to je i ova knjiga Miluna Petrića.

Ratko Krsmanović piše da se u posljednje vrijeme u javnosti mnogo govori o antifašizmu, ali se malo toga kaže, pa bi taj “govor mogao slijediti onaj primjer sa dječakom koji je prečesto upozoravao na pojavu vuka, pa kada je opasnost bila stvarna, niko mu više nije vjerovao. Nerijetko se samim floskulama tobožnjeg antifašizma, maskira zlodjelo u vidu rehabilitacija kvislinga i kolaboracionista fašizma. Neka zastupnici takvog razumijevanja antifašizma dođu do još živih boraca NOR-a ili članova SUBNOR-a i pitaju preživjele učesnike antifašističke borbe da mu kaže što je za njih značio antifašizam prije 77 godina. A značio je život, slobodu i bratstvo sa onima koji druge nijesu ostavljali same, nezavisno od njihove nacionalnosti i vjeroispovesti”.

Antifašizam nadilazi period  narodnooslobodilačke partizanske  borbr  od 1941 -1945. godine. Kao univerzalna vrijednost,  on  jeste jedan od najvažnijih elemenata civilizacijskog vrednosnog sistema. Tekovine antifašističke borbe  iz Drugog svjetskog rata su danas ozbiljno ugrožene. Svjedočimo eskalaciji istorijskog revizionizma, pojavi ostrašćenih neofašističkih pokreta, mnoštvu  falsifikata i, prije svega, odsustvu adekvatnog odgovora takvim pojavama.

Jedan od adekvatnih odgovora na ova pitanja je i knjiga Miluna Petrića “Slobodari vječno žive”. Ona je dokaz, pišući o stradalim antifašistima, da “ti grobovi nijesu rake, već kolijevke novih snaga”. Knjiga se pojavljuje u vrijeme velikih, namjernih,  ‘zaborava’, nekima kao nauk, nekima kao opomena, a svima kao istina i vječni nezaborav. Među poginulima za slobodu je i mnogo žena, majki, sestara, šćeri. U Crnoj Gori je u Narodnooslobodilačkom pokretu  učestvovalo  oko 50 000 žena. Mirko Tepavac je pisao: ”U ratu sam naučio da poštujem žene. Vidio sam mnogo muškaraca junaka ali i kukavica. Nikad u partizanima nisam video ženu – kukavicu. Muškarci moraju da idu u rat. Žene ne moraju. Njih nisu tjerali u partizane, njih su tjerali iz partizana”. Mnoge od njih su dale svoje živote u borbi protiv fašista i njihovih pomagača. To nas obavezuje, kao i rečenica: “Zemljo moja, mladost sam ti dala”!

Petrićeva knjiga  “Slobodari vječno žive” svjedoči i o onoj Herodotovoj misli: “Mir je doba  u koje sinovi sahranjuju očeve, rat je doba u koje očevi sahranjuju sinove”. Upravo, dio te roditeljske tuge je sabran i u ovoj Petrićevoj knjzi. Ali i slave i ponosa Beranskoga sreza. Spiskovi poginulih za oslobođenje, koje Petrić daje u ovoj knjizi, predstavljaju rodoslov antifašizma ovoga kraja. Različite generacije, polovi, vjere, nacije, bratsrva – sabrali su se u jedan spisak. Spisak naših svojti, iznad čijih imena ponosno stoji rečenica: “Smrt fašizmu – sloboda narodu”!

Nije to naša svojta samo po krvi ili mlijeku, nego, mora biti, i jeste i idejna – antifašistička svojta. Ona nas, zapravo, najviše i obavezuje na vječno sjećanje i nošenje i čuvanje neugasle luče antifašizma ovoga kraja.

Na ovom spisku sam našao i svoga ujaka Petra Bubanju, borca  Četvrte i Osme crnogorske udarne brigade, koji je stalno, uz majčine suze, bio prisutan u našoj kući. A, tek,  njena priča kako su ga jedno jutro, kao djeca, ispratili u partizane, te kako je nakon nekog vremena, dok je čuvala stoku, naišla kolona boraca, u kojoj je bio i Petar, pružila mu je iz svoje ruke pečeni kompijer. Sigurno je bio topao. Od sestre je. Bio je to posljednji zalogaj koji su podijelili. Više ga nikada nijesu vidjeli, niti išta čuli o njemu do crnog glasnika da je poginuo u Sremu. Priče o Petru su bile  mamina  i naša tuga pomiješana sa ponosom. Kada je mlađi ujak Rajko, mnogo godina nakon rata, otišao za Srem, pronašao Petrov grob, sakupio mu kosti, parče svijeće i nekoliko dugmadi sa vojničke bluze iz groba i u ranac donio bratove kosti da ih sahrane u porodičnoj grobnici, govorili su u Kačmoru: “Kao da nam se živ vratio”! I jeste! Živ je! Obavezuje!

Koliko je još ovakvih sudbina u ovoj Petrićevoj knjizi, koje nam ne daju da budemo na ‘drugoj strani’ i koje nas stalno drže budnima i obavezuju, sve nas, na njegovanje i snaženje antifašizma kao humanog pokreta. Pokreta koji traje zahvaljujući i poginulima kojima je Milun Petrić posvetio ovu knjigu.

Knjiga Miluna Petrića nije samo za čitanje, već je to dokumentovani odgovor prekrajačima istorije Drugog svjetskog rata u vremenu povampirenja fašizma u različitim oblicima. Prekrajači te istorije nam sada nude “pomirenje” ali na , zamislite, njihovoj ideološkoj platform!?

Spisak poginulih iz partizanskog antifašističkog pokreta 1941- 1945. godine iz Beranskog sreza nije rukom napisani zbir nekih imena, već su to biografije onih koji su znali da kažu i kazali: “Dolje fašizam”! A to je značilo i otpor okupatoru i njegovim pomagačima i slugama, i njihov konačni poraz.  Ovo je dio onog velikog časnog  slobodarskog spiska od 18. 573 boraca i civilnih žrtava  fašističkog terora u Crnoj Gori. I oni su nas doveli do datuma slobode.

Pred ovim spiskom bi najpristojnije bilo izgovoriti riječi književnika i borca Radonje Vešovića: “Bolji su mrtvi no živi / jer su se borili./ Jer su zastali tamo / gdje se svi moramo vratiti”.

Ili, opet, Vešovićevo iz pjesme “Šta da kažem tvojoj majci”, posvećene svom poginulom drugu Rajku Joliću: “Kako se stidim što sam živ”.

Zbeg svega ovoga, knjiga Miluna Petrića „Slobodari vječno žive“ mora biti opomena u vremenu povampirenog fašizma. Ova knjiga potvrđuje da je fašizam pobijeđen, ali mnoga ovovremena dešavanja nas  upozoravaju da nije uništen. “Niko ne zna šta je rat ako u njemu nema sina” – veli  Joseph de Maistre.

                                                                   Piše: Prof. dr Draško Došljak