Ovakve knjige, kao štp je “Akovski šehidi”  nas vraćaju u prošlost, te one moraju precizno da oslikaju duh datog vremena. Odnosno, moraju da donesu autentični period u istoriji, koji je postavljen u stvarnom mjestu, dok likovi u njemu mogu biti stvarni i izmišljeni.

Ova priča je “inspirisana stvarnim događajima, odigranim u Akovu (današnjem Bijelom Polju) u drugoj polovini osamnaestoga vijeka” U ovakvim pričama  zaplet  je kombinacija stvarnih i izmišljenih događaja pri čemu pisci obraćaju pažnju da dijalog, ponašanje, maniri, socijalni uslovi i problemi sa kojima se junaci srijeću budu u skladu sa vremenom koji opisuju.

Svaki istorijski  roman nosi posebnu poruku. Zapravo, preko njih autori nas uče o “značajnim događajima iz prošlosti, pokušavajući da predstave javnosti određeni vremenski period”.

Ujedno, oni nam omogućavaju da bolje shvatimo kako su ljudi živjeli, razmišljalji, pa i kako su reagovali na svoje okruženje. Na taj način možemo da sagledamo i razvoj društva kroz vijekove ali i promjene koje su dovele do savremenog doba.

Pri pokušaju isticanja karakteristika istorijskog romana, u odnosu na druge, tematski određene tipove romana, pokazuje se da su “njegove granice teško odredive zbog tematskih preklapanja, najčešće sa porodičnim, ljubavnim ili psihološkim romanom”, kao i zbog nemogućnosti pouzdanog određenja istorijske dimenzije nekih događaja. Istorijski roman  posmatramo kao “idealni tip” – uzimajući u obzir sve uslovnosti takvog uopštavanja u analizi pojedinačnih djela – kao vrstu romana čije je tematsko polazište neki segment istorijske stvarnosti prikazan kroz preplitanje stvarnih i izmišljenih, fikcionalno uobličenih činjenica. Ova prozaje “inspirisana tragičnom sudbinom uglednih akovskih haznadara i muslihana, brace Hasana i Naila, i  drugim događajima usko vezanim za ovaj, kao i brojnim zanimljivim likovima iz tog vremena”.

Slojevitost stvarnosti nužno se pojavljuje  u ovoj prozi, te modalitetima stvarnosti odgovaraju modaliteti njenog prikazivanja. Da bi se odredili tipovi odstupanja od stvarnosti u ovom romanu, neophodno je razlučiti one kategorije same stvarnosti koje se u njemu javljaju. Opozicije vanvremeno-vremeno, moguće-nemoguće, istinito-neistinito, realno-fiktivno ne ukazuju na međusobno isključujuće vidove stvarnosti, već na raspone u kojima se oni mogu nalaziti. Istorijska stvarnost, sa stanovišta objektivne istorije, vremenita je, moguća, istinita i realna. U ovom romanu, međutim, koji fiktivno prikazuje tu proteklu stvarnost nije nužno sve istorično i vremeno, niti je nužno sve u njemu i moguće i istinito. Tako, odstupanja od stvarnosti mogu biti: fantastično odstupanje od mogućeg, vanvremeno predstavljanje događaja koji se navodno istorijski prikazuju, neistinito-iskrivljeno prikazivanje, i neuverljivo – sa estetskog stanovišta nepotpuno i osiromašeno pripovedanje o stvarnosti. Fikcija koja prikazuje i istorijsku stvarnost uobličena je prema tipovama romanesknih događaja u odnosu prema vremenskim modalitetima realizovanosti prikazane stvarnosti. U tom pristupu temporalnost stvarnosti je uslovljena kauzalitetom koji proističe iz svrhovitosti prošlog i sadašnjeg, realizovanog ili još-ne-realizovanog. 

U  romanu “Akovski šehidi” fikciju prošlosti čine, kako događaji i likovi koje istorija poznaje, tako i oni koje istorija ne poznaje, ali su kao istorijski prikazani. U romanima u kojima postoje različiti segmenti – po kriterijumu modaliteta vremenske realizovanosti – a istorijsko zbivanje kao vanvremeno može biti okvir u koji se smeštaju istorijske epizode, ili se, pak, aistorijske epizode pojavljuju u okviru istorijske radnje.

Iz bolne žudnje za rodnom grudom ovaj autor u tuđini, ili pak, novoj domovini, rađa nove bisere, koji pričaju price o životu koji je prohujao noseći sa sobom mnoge tragedije i sudbine. Pripovjedač ove knjige priča o jednom vremenu u kojem su živjeli i dobri i zli ljudi, i gdje su ovi drugi nadvladali i pokosili mnoga dobra, a sa njima i dva odabrana brata, dva dobra čovjeka, vijernika, pravednika Hasana i Naila. I kao sve što šehidi nikada ne umiru, nego su živi, tako su oni i u ovoj knjizi živi, i čitaocu predstavljeni posve vidljivi. Autor ove knjige ih je tako iz vremenske tame izvukao na svjetlo, da mi čitaoci imamo osjećaj da ih gledamo kako pošteno žive i vjeruju u pravdu, dok se oko njih obruč sve više i opasnije steže. I dok čitamo ove redke, koji pred nama oživljavaju to vrijeme, mi zaista kao da živimo u tom tamnom vremenu. Sve je ovdje tako istinito ispričano, kao da su ova dva šehida Hasan i Nail, šaptala autoru Hajrudinu Mekiću svoju životnu priču, kako su i zašto pokošeni poput najljepših cvjetova, a on nam taj njihov oteti život samo prenio.

Hajrudin majstorski tu tešku priču, te teške i posljednje dane njihova života, koja otima dah čitaocu, osvježava daškom svog poetskog realizma, ljubavnom pričom gluhonijeme ljepotice Halime i gradskog đilkoša Sulejmana, koji je “kao jedvaček, bio okružen prevelikom ljubavlju i pažnjom, rastao u izobilju, gdje vaspitavan u tradicionalnom i islamskom odgoju”, a onda u razočaranju živi neko vrijeme tako bahato, da upada u zamku strasnog ljubavnog poriva. Svjedoče o tome Mekićeve rečenice: “Hadžija, nama je čast što su nam za djevojku došli ovako odabrani prosci, a sad dehabeter kad znamo da ste voljni da se prijateljimo. Ja bih moju šćer u neviđeno dao ovim ljudima u njihnu kuću i da je momak ćorav u jedno oko ili da je sakat u obje noge, jer bih znao da će mi živjet gospo‘cki. Moja je Halima u svemu uljudna, razumna i hairli evlad sa svake strane. Allah joj je dao ljepotu, zdravlje, umješnost, a eto samo je obilježio te nema glas, a koliko vidim da momku to ne smeta. Što se mene tiče, ja vam je objeručke dajem, sretna vam bila i sa vama, inšallah, razumrla. Čim to reče, Rahmanaga i Fehimaga priđoše te se sa proscima redom izgrliše i jedan drugom čestitaše. Nije prošlo puno vremena, na vrata se pojavi Halima sa slatkom kahvom. Bila je sva crvena u licu i stidljivo pred sobom gledala. Svi prosci je begenisaše a u sebe pomisliše: „Šteta ovak‘a mladina što je gluhonijema.“ Dok mu je Halima drhtavim rukama dodavala fildžan sa kahvom, Sulejman udahnu miris ljubičice sa njene kose i zadovoljan uzdahnu: „Ona mi je bila suđena i nisam mogo protiv sudbine. Lijepa je i rodiće mi zdravu djecu. Đunah bi bio da sam je onako upropašćenu ostavio. Kažu ko tuđu bruku pokrije, Allah će neku njegovu bruku sakriti i sevapom ga nagradit.“

U prikazivanju likova, po Lukaču, u epici junak je simbolički predstavnik zajednice, pojedinac, dakle, alegorijski prikazan kao tip ljudi, dok junak romana predstavlja individuu, čovjeka u stvarnom svijetu čije djelanje proizilazi iz psihološki i ideološki prelomljenih želja i potreba. Istorijski roman prikazuje ljude uslovljene vremenom kome pripadaju, ali, istovremeno, i vremenom koje sami određuju. Likove kao tipove i fragmentarnu istorijsku svijest koja od svog vremena pravi sve-vrijeme, iako predstavlja partikularno znanje o proteklim događajima, moguće je prepoznati u aistorijskom pripovijedanju i u periodima kada ga je evolucija romana prevladala. U vremenima kada se ponovo govori o ponavljanju onoga što se već zbilo, kada se aktuelizuju teze o zastarjelosti istorije, obnavlja se i aistorijsko-arhetipska svijest i u istorijskom romanu.

Istinitost nije estetska kategorija, to autor Hajrudin Lule Mekić zna, i to ne može biti sve dok se ne odredi kao estetska istinitost. Estetska uvjerljivost jednog istorijskog romana, djelimično je nezavisna od njegove istorijske vjerodostojnosti. Čak i kada je uslovljen aktuelnim interesom, dakle, unaprijed datim idejama, roman ne mora biti manje uvjerljiv nego romani koji istoriju pragmatički ne funkcionalizuju.

Jedan događaj je dobio svoju književnu dimenziju, čime se Hajrudin Lule Mekić pridružio onom jatu iz kojeg zrači estetika trajanja. Ovo je roman koji ne ostavlja ravnodušnog čitaoca, jer pravda uvijek biva na vrhu kao pobjednik. Mekić sve vrijeme pripovijedanja čitaoca drži u iščekivanja koje romanu daje posebnu draž.

Na kraju romana su na stotine nepoznatih riječi  u Rječniku manje poznatih riječi. One su Mekiću bile potrebne da adekvatno dočara jedno vrijeme, prostor i ljude u njemu. Uspio je u tome.

„Akovski šehidi“ – kao primjer jednog vremena pretvorenog u književno pripovijedanje naših dana. Priča koja traje.

Piše: prof. dr Draško Došljak

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime