Utorak, 30 Novembra, 2021
Blog

Pažnja posvećena najmlađim Mojkovčanima

0

Kako je saopšteno iz fondacije Kreativne žene, Mojkovac je jedan od gradova u Crnoj Gori koji je imao priliku da u sklopu projekta Art weekend/ umjetnički vikend ugosti ove darovite žene.

“Umjetnički vikend fokusiran je na interaktivni rad sa djecom kroz upoznavanje sa umjetničkim formama na neformalan i kreativan način učenja i igranja. Umjetnički profesionalci različitih umjetnosti – muzika, pozorište, film / fotografija, likovna / vizuelna umjetnost – radili su sa djecom na kreativnoj radionici”, saopšteno je iz Fondacije.

Radionice su posvećene razvoju i motivaciji kreativnog mišljenja kod djece, oslobađanju njihove kreativnosti i oslobađanju od stresa.

Žene iz Fondacije -Kreativne žene, pored radionice i druženja poklonile su djeci i 20 tablet uređaja, saopšteno je iz te fondacije.

“Kreativnost nije jedina misija kojom se ova grupa žena bavi, darujući djeci iz ruralnih zajednica tablete, pokazale su humanost. Zahvaljujući Fondaciji Kreativne žene Crne Gore 20 mališana je uključeno u virtuelni svijet današnjice”, zaključuje se u saopštenju.

Izvor: CDM

Žabljačke zore

0



Dugo su me ubjeđivali moji prijatelji da pođem na Žabljak, da vi­dim taj prirodni biser, kakvog nema čitava
Evropa. Diveći se takvom uvjerovanju krenuli smo za Žabljak, preko živopisnog drobnjačkog sela Mljetička. Zapušteni restoran i jedna prodavničica, smješteni na ulazu u selo, ispod puta, a dalje nepreg­ledne livade kao ogromni išarani tepih, raznobojnim cvijećem. Nikada takav miris planinske trave i cvijeća nijesam osjetio. Kod mene u Lisinama šarene se li­vade od raznobojnog cvijeća, ali njihov miris ni približno nije ovakav. Sjedosmo da po­pijemo kafu. Preko puta starog restorana, pored puta, u pristranku veliki ozi­dani trouglasti spomenik, a na njemu gvozdena tabla, na kojoj je zakačena dugačka sablja. Ustadoh i krenuh pravo spomeniku da zadovoljim sopstvenu znatiželju. Iznenadih se. Spomenik je podignut crnogorskom krvniku Smail agi Čengiću. On je predvodio elitnu tursku vojsku u pohodu na Drobnjake da kupi harač. Kad je stigao na Mljetičak ologorio je, s namjerom da sjutra napadne Drobnjake. Ali, udružena moračka i drobnjačka vojska, pod komandom legendarnih crnogorskih vitezova i junaka, Mine Radovića i Novice Cerovića, napala ih je pred zoru, kada je san najtvrđi. Gomila sanjivih Turaka ostala je na bojištu, a ostatak se razbježao kud koji, a Smail agi je odsječena glava. Dakle, i vođe je pisana istorija. Pitam se da li je istorija još neđe zapisala da pobjednik podiže spomenik svom velikom zulumćaru. Vjerovatno ovaj spomenik je znak zahvalnosti za Smail aginu hrabrost da žrtvuje svoju glavu.
Žabljak se ušuškao na velikoj ravnici, ispod Durmitora, Štuoca, Velikog i Malog međeda. Na rubovima grada puno vikendica, ravnih njiva i livada, četinara i jezera, njih osamnaest, od kojih je najveća atrakcija Crno jezero. Ova ljepota zadivljuje čovjeka, do zapitanosti da li je ovo san ili java. Razgledao sam tu rajsku ljepotu, koja mi je ispunjavala čitavu moju unutrašnjost, opijala dušu i srce, i ostavljala me bez odgovora, da li je priroda bila tako izdašna da stvori ovakav biser koji, koliko ga god posmatraš i obilaziš, ne možeš uroniti u njegovu beskrajnu ljepotu i neviđene čari. Nijesam mogao odoljeti. Ostao sam na Žabljaku kao
vikendaš.
Jedno jutro riješih da ustanem da sretem sunce, ispijajući kafu na mojoj terasi. Predjutro resko, ali ja uporan. Dočeka me jak pomiješani miris planinske trave i šume četinara, koji se nalaze blizu mene. Jedva pijem kafu i udišem taj miris kakav nema ni jedan parfem iz prestižnih pariskih kuća parfimerije. Kada bi se ovaj miris mogao pretočiti u parfimsku flašicu, na sve parfirmerije svijeta bio bi stavljen katanac. To treba osjetiti, a ne može se dočarati. Ptičice skakuću po granama smrča, horski pjevuše svoju pjesmicu – nagovještavaju zoru. Ja uživam u kafi, mirisu i pogledu. Ne skrećem pogled sa Istoka. Ubrzo shvatih da taj prvi sunčev zrak ne mogu ugledati zbog guste smrčevine. Okrenuh se Durmitoru, od čijih vrhova počinju nebesa. Zato pomislih da će taj prvi sunčev zrak zagrliti Durmitor. Ja i dalje uživam u ovom nesvakidašnjem mirisu. Ubrzo ugledah prvi sunčev zrak koji pade pravo na perčin Durmitora. Odatle se brzinom, koji pogled ne može da prati, skliza niz njegove litice, Prutaš, Stožinu, Sedlo, Veliki i Mali međed i surva se u Crno jezero, ogrija čitavu okolinu. Izgleda kao da sunce vođe izgrijava s jugozapada. Ali, ne. Ja ugledah njegove okrajke kroz gustu šumu na Istoku, i čini se da je izronilo iz kanjona Tare, koji nije daleko od mene. Nije ni otuda. Prvi sunčev zrak je istrčao iza vrhova dalekog Visitora. Izgleda kao da su ovi planinski vrhovi tako raspoređeni da jedni drugima šalju sunce, maglu, jesenje kiše, i duboke snjegove, oluje i gromove. Sa Durmitora se sve vidi, pa i Lovćen i Jezerski vrh, đe počiva Rade Tomov, naš veliki duhovnik, filozof i pjesnik, svih vremena, đe je naše utočište i svetilište. Durmitor nije škrt. On sunce šalje i Jezerskom vrhu, koje se pentra oko Štirovnika i niz Ivanova korita spušta se na naše sveto Cetinje, prijestoni grad, središte naše duhovnosti, istorije i kulture, našeg postojanja.

dr Mihailo R. Čabarkapa

Ja i dalje sjedim na terasi i gledam kako se sunce muči da dođe i do mene, ali mu ne daju gusti četinari. Iako je moćno, ni ono ne može da prođe ili preskoči prepreku koja mu se ukaže. Nekada ni moć nije tako moćna, koliko god osjeća. Ja uporan, čekam sunce. Turisti su se od rane zore razmiljeli po okolnim Žabljačkim šumama i jezerima. Hrle i prema Crnom jezeru da uživaju u njegovim jutarnjim čarima. Turisti prolaze i ispred mene, hrle nekuda ka Istoku, vjerovatno da uživaju u kanjonu Tare, koji se vidi sa Vidikovca. Poneki od njih se zadrže na atletskoj stazi, dugoj oko sedamsto metara, koja se nalazi u srcu četinara. Staza je elipsastog oblika, nedaleko od mene.  Pola je osunčana, pola u hladu. I ja tokom dana prošetam tom stazom, i divim se toj iskonskoj ljepoti. Šetajući stazom sretoh Voja, mog drugara iz davnih studentskih dana. Blisko se pozdravismo.

                       – Otkud ti vođe, zar ti nije ljepše da šetaš livadama pored tebe – upitah ga.

                       – Nema tamo četinara i pomiješanog mirisa kao vođe – odgovori mi.

Još malo prošetasmo i pođosmo na Momčilov grad, da na terasi velelepnog restorana pijemo kafu. Momčilov grad se uzdigao visoko iznad Žabljaka na obravnitoj visoravni. Žabljak, Crno jezero i Jablanovo jezero vide se kao na dlanu. Iznad Crnog jezera Mali međed stoji kao velika kapa. Tu o proljeću pucaju čeline. Ogromna količina vode od otapanja velikog snijega koji napada na Veliki i Mali međed, pada u Crno jezero, rušeći pred sobom i smrče, koje se nalaze na uzbrdici iznad Crnog jezera. Pri padu vode odjekuje čitavim Žabljakom gromoglasni pucanj, kao salva topova. Nad Jablanovim jezerom nakrivila se jedna visoka, široka litica. Posmatrajući taj prizor, imaš osjećaj da će litica svakog časa pasti i prekriti čitavo jezero. Ali se to ne može dogoditi. Liticu je priroda čvrsto povezala sa ogromnim kamenim gromadama koje se vežu sa Durmitorom, i ostavila je tako nakrivljenu. Pogled na ovozemaljski raj zastavlja dah, i puni nevjericom i ushićenjem da li ovo čovjek pogledom nije prodro na onozemaljski božiji raj.

Momčilov grad je dobio ime po vojvodi Momčilu, koji je u rano vizantijsko doba odnekud navratio vođe i odsjeo da odmara i razgleda. Tom epskom junaku i hajduku niko nije mogao biti ravan na kuraži i hrabrosti. Nije se odvajao od svoje britke sablje, na kojoj je pisalo:“ U Momčila sablja sa očima, ne boji se nikoga do Boga“. Ne zna se u kom pravcu je odjezdio, samo je iza sebe ostavio svoje ime. Od tih davnih dana ovo mjesto nije mijenalo ime. I njegova okolina je bajkovita i mirišljava. Samo što te mirise tihi povjetarac, koji ne prestaje na uzdignutom Momčilovom gradu, trenutno donosi i dalje ih pronosi prema durmitorskim liticama i Maloj Crnoj Gori.

 Jako sunce, koje udara pravo u glavu, kroz razrijeđeni vazduh planine, prijeti sunčanicom. Ja i Vojo se raziđosmo, svako svom pragu. Riješih da na svakom lijepom danu jutrim, da ispijam kafu na terasi, uživam u nedostižnom parfemskom mirisu i hvatam prvi sunčev zrak koji obgrli Durmitor. Žalim što ranije nijesam prihvatio uvjeravanje mojih prijatelja.

Piše: dr Mihailo Čabarkapa

Spomen obilježje Smail agi Čengiću

0

 …Sjedosmo da po­pijemo kafu. Preko puta starog restorana, pored puta, u pristranku veliki ozi­dani trouglasti spomenik, a na njemu gvozdena tabla, na kojoj je zakačena dugačka sablja. Ustadoh i krenuh pravo spomeniku da zadovoljim sopstvenu znatiželju. Iznenadih se. Spomenik je podignut crnogorskom zulumćaru Smail agi Čengiću. On je predvodio elitnu tursku vojsku u pohodu na Drobnjake da kupi harač. Kad je stigao na Mljetičak ologorio je, s namjerom da sjutra napadne Drobnjake. Ali, udružena moračka i drobnjačka vojska, pod komandom legendarnih crnogorskih vitezova i junaka, Mine Radovića i Novice Cerovića, napala ih je pred zoru, kada je san najtvrđi. Gomila sanjivih Turaka ostala je na bojištu, a ostatak se razbježao kud koji, a Smail agi je odsječena glava. Dakle, i vođe je pisana istorija. Pitam se da li je istorija još neđe zapisala da pobjednik podiže spomenik svom velikom zulumćaru. Vjerovatno ovaj spomenik je znak zahvalnosti za Smail aginu hrabrost da žrtvuje svoju glavu.

Izvor: Priča Žabljačke zore, Mihaila R. Čabarkape

Novi 40. broj časopisa “Komun@”

0

Časopis započinje uvodnikom “Grad na dvije obale ” koji potpisuje Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar  koji ističe “da malo gradova može da se pohvali da se samo u jednom vijeku doživjelo toliko transformacija , promjena, lomova i uzdizanja, i da je svaki lom samo još više osnažio duh njegovih ljudi i izrodio još ljepše i bolje“Usudiću se da kažem da je Bar, zaista, grad feniks.”

Željko Milović piše o Baru koji je u svojoj istoriji nekoliko puta mijenjao lokaciju u tekstu pod naslovom „Selidba kao usud“, dok Neđeljko Đurović piše o fenomenu interkulturalizma u Baru, života zajedno, u tekstu pod naslovom „Od mnogih kultura, jedan je Bar“ a ne jedno pored drugih.

Amar Borančić i Željko Milović su rekonstruisali hronološki ljude koji su bili na čelu Sreza i Opštine Bar u XX vijeku u tekstu pod naslovom „Velikani svojeg doba“

Dr Savo Marković u ovom broju Komune je napisao izvanrednu studiju o novcu koji je kovan u Baru u srednjem vijeku, a  dr Svetozar Savić tekst o zaostavštini porodice Petrović kao florističkog bogatstva, Dragan Marović je priredio tekst o pominjanju Bara u uglednom američkom časopisu „New York Times“,dok je Suljo Mustafić rekonstruisao kako su tekli talasi iseljeništva iz Bara ka Aziji, Evropi i Americi u prošlom vijeku u tekstu pod naslovom „I u zlatnoj groznici, srcem u zavičaju“.

Vladimir Lukšić je pisao o narodnim nošnjama Spiča, Šušanja i Zubaca, a Sabrija Vulić o Mrkojevićima kao neispitanom istorijskom blagu. Ivanka Leković pisala je  o rodnom Godinju i spomeniku sa reljefom na kome su radili Ljubo Vojvodić i Olja Ivanjicki.

Draginja Radonjić je pisala o spomenicima NOB-a u tekstu „Sjećanja na obične , ali hrabre ljude“, Ilija Vukotić o bombarderu B-17 koji je 1945 udario u brdo Petiljevo pored Šušanja u tekstu pod naslovom „ Recikliranje američkog bombardera“.a Vasilije Janković piše o potonulom remorkeru R-2.

Naslovna strana “Komuna” 40 broj

Bivši predsjednici Opštine Bar  Čedo Ratković i Jusuf Kalamperović su se na svoj način osvrnuli na godine prošle u tekstovima o robnoj kući Izbor i sjećanjima na vrijeme ubrzanog razvoja grada ispod Rumije.

Radomir Petrić podsjetio je na prvi brod „Sveti Stefan“ i što je značio za nas, u tekstu pod naslovom „ Svetac koga su voljeli i ateisti“, a Dragana Erjavšek o tri književna kluba u Baru u posljednjih 50 godina.

Dr Anastazija Miranović je prezentovala likovni život i stvaraoce grada pod Rumijom, a Milun Lutovac je  pisao o legendarnom „Urošu Strašnom“, Urošu Toškoviću, uz ekskluzivne fotografije prvog foto sešna koje je slikar napravio u Baru, dobijene iz foto arhive Anta Bakovića.

Kada je riječ o sportu u Baru ,Milan Vujović je pisao o počecima atletike u Baru u  i Društvu za tjelesno vaspitanje „Partizan“ u tekstu pod naslovom „Sve je počelo na Pristanu“, a Ilija Kovačević o svim barskim sportistima koji su učestvovali na olimpijada tekstu pod naslovom „Reprezentovali državu i svoj grad“

Interesatno je za ovaj 40.jubilarni broj Komune koji je u cjelosti posvećen Baru, da su svi autori tekstova Barani, izuzimajući  jedino  sestru Esteru Radičević koja je za ovaj broj namjenski u svom tekstu „Zavrijedile povjerenje građana“ detaljno rekonstruisala gotovo pedesetogodišnji požrtvovani rad časnih sestara u barskoj bolnici, za koji su dobili nagradu grada Bara, ali i niz Ordena SFRJ.

U ovom posebno i tematskom izdanju Komune  su i tekstovi o  prvom hotelu u Baru, putovanjima avionom iz  Bara ka Beogradu i obratno , o Spomeniku oslobodiocu u Starom Baru, prvim barskim štampanim medijima, foto zbirci gradskog Muzeja, prvom TV festivalu, najvećem ljubavnom grafitu ikad na ovim prostorima, barskim pop-rock bendovima na gitarijadama šezdesetih i sedamdesetih, prvoj fudbalskoj utakmici, prvim fudbalskim klubovima i prvom gradskom derbiju.

Ukupno 32  strane tekstova koje će se čitati dugo  koje će  podsjećati  na to kakav je i što je nekad bio Bar, ponosan i uspravan, lijep, i na svoj način bezobrazan i prkosan kad ustreba, zapisao je između ostalog  Željko Milović koji je po prvi put u Komuni bio gost urednik ovog izdanja.

Piše: R.K

Zulfo i Zijo

0

U ovoj zemlji, u moje i vrijeme Zulfa i Zija sve bio je sevdah. I beharala je ljubav. Kruh je bio dobar a ljudi su se voljeli.

Zulfo sa Željkom i Zijo sa Slavkom i Esma sa Draganom, Fadilj sa Zoricom i Zenana sa Zvonkom.

A tek Selma sa ogromnim starinskim kuferom, koju smo svi otpratili na fakultet sa suzama.

I na stanici svih naših YU sastanaka i rastanaka joj poručili da se ne naginje kroz prozor.

Stoga mi se na početku ove priče melodija i tekst prepliću, i to ne više one stare  Ismetove, Hankine ili Bebe Selimović, već ovovremene pjesme koja je probila i barut i barikade i snajpere i zlotvore.

Jer Bosna je to. I pjesma je ova zemlja. I Drina i ćuprija. I Ćorkan na mostu.

Ko bi rek’o čuda da se dese
pa Miljacka mostove odnese
da ne mogu tebi doc’
da ne mogu ulicom ti proc’…

Nije slučajno što mi misao pretiče riječ.

Jer i kada su se rušili mostovi i Miljackom 90-ih, s krvlju i jadima ljudskim oticala  ona naša Bosna  lijepa, mila, divna, gizdava, i kada se u njenim vodama gušila i topila Jugoslavija kojoj nije bilo spasa, Zulfo i Zijo ljubavlju su držali konstrukciju mostova što do LJUDI  vode. I  uspjeli su goloruki, bez metka da ih spasu.

Zakopčali su svoju muku onako kako se zakopa bol, da bi se nastavilo kroz život. Onako kako se zaboravi crna, zloslutna tica da bi se laste vraćale.

Onako kako se čuva sjeme cvijeta da ga ne ubije mraz, kako bi opet procvjetao.

I igračka dječija što na čistotu djetinjstva miriše.

Ali su otkopčali posljednje dugme i to bijelo, pa ću ja opet do pjesme njihove i moje i Bijelog dugmeta naše čiste mladosti:

Aj kolika je Jahorina planina, siv je soko preletjeti ne može.

Ali mogu dva prijatelja sa većim srcem od Jahorine, izlivene, bistre duše kao Miljacka.

Ni na Igmanu vam usred zime sa njima ne može biti hladno, nikada, jer se grijete na ognju prijateljstva.

Upoznala sam ih usred ljeta u Baru, ove ružne crnogorske godine.

U nevremenu koje je vratilo sve tužno što smo mislili da smo zaboravili.

Podjele i prebrojavanja, nacionalizme i crkvene dogme, fašističke poruke i lažne  istorijske  datume koji se kao loto izvlače po potrebi, krojene po mjeri populizma i mračnih klerikalnih sila.

“U takvim okolnostima politika, nažalost dominantna odrednica naše društvene zbilje, postaje spektakl odnosno populizam. Politika  nažalost postaje umijeće stalnog izmišljanja društvenih problema, kriza, neprijatelja i vođa, utopijskih konstrukcija etno nacionalnih država, drugim riječima, jedne stalne drame koja odvraća pažnju građana od suštinskih problema. Dakle, politika postaje umijeće konstruiranja i rekonstruiranja laži a laž je zlo koje uništava svaki mir. Zbog toga narodi na području Zapadnog Balkana žive u stalnom nemiru”, pričao nam  je Zulfo uz mezu i pivo osunčanog avgusta u Baru.

S pažnjom i bez potpitanja, potom sam slušala Zija koji je govorio o “Maršu mira”, memorijalnoj  manifestaciji koja se održava u julu svake godine, u povodu obilježavanja godišnjica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.

Koje i kakve mu slike filmskim platnom užasa prolaze dok Srebrenica jaukom odjekuje, nije mi pričao. Neće oni o tome. Nikada!

Govorio mi je sa onom bosanskom “lakoćom postojanja” o tome kako mu je ranac sve manje težak i u njemu samo najosnovnije potrebe za dnevni marš od oko 30 kilometara  sa izuzetno napornim usponima i nepristupačnim stazama na pojedinim mjestima.

O kodeksu ponašanja u maršu na stazi dugoj oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara.  O porukama i kulturi sjećanja i počastima bošnjačkim žrtvama genocida u Srebrenici.

Zijo u Maršu mira sa rancem mnogo lakšim nego kada je prvi put krenuo i jedva izdržao do kraja.

Onda mi je pričao o djeci i njihovom kosmosu duše. Kako sa njima treba kao sa malim ljudima jer su veći zapravo od  odraslih, zato što su iskreni i osjetljivi su kao maslačci u koje se ne smije jako dunuti.

Zijo danas sa njima i za njih radi, gradeći ih u ljude.

Zulfo sa onima kojima je takođe pomoć potrebna, načetim i senzibilnim.

Obojici je osnovno zanimanje borba za slobodu i čovjekoljublje, etiku i pravdu.

Boli ih Crna Gora danas. Ne mire se s mukom svih njihovih prijatelja u ovoj zemlji krša i dubokih ljudskih očiju.

Obojica danas perom za mir u Crnoj Gori. Humanizmom i altuizmom, iz svakog  džepa duše njihove. Oni poznaju “puteve od riječi do nade”. I zato im treba vjerovati.

Jer su ukršteni u istinu. I znaju da se samo hrabrošću može do nje.

Poslije rukovanja sa njima i sa četiri para njihovih čistih, iskrenih očiju, avgustovska  noć u Baru ispijala je ćutanje.

Moji su se prijatelji sa njima susreli ponovo u sarajevskom novembru ispod Trebevića gdje se sanaju sni s osmjehom Igmana.

Ni ćevapi, ni pite nemaju toliku slast i toplinu kao riječi s mirisom duše Zulfove i Zijove.

Zabrinuti za sudbinu Crne Gore u kojoj  živimo u moralnoj konfuziji i društvenom neredu, na štetu  karakternih  vrijednosti i Čovjeka, kako kaže Zulfo.

I kad sve ovo prekriju snjegovi, ružmarin i šaš a dvije pokisle ptice sa tvoga oka prhnu na jug, neko će zapjevati: Tako ti je mala moja kad su ti prijatelji  Zulfo i Zijo.

Graditeljima mostova do ljudske duše i sevdahom, započeh ovu priču koju  završavam  Kemom svih naših vremena i nevremena, pod  lukom  “Starog”  mostarskoga:Ja pogođen nisam, ni umro ni pao,
Samo sam morao skočiti dole
Nastaviću tačno tamo gdje sam stao,
Izroniće stari za one što ga vole…

Piše:Dubravka Jovanović

Izvor: skalaradio.me

EXPERIMENT (U KOME JE SVE MOGUĆE) – MILJAN RISTIĆ

0

Njegovi stavovi i razmišljanja ovde, se, naravno, podvode pod individualne one, ali, toliko su prožeti ili objektivnim obojeni, te vas tako napisano navede na zaključak onaj, pazi, majku mu i stvarno je tako, pa tako ono što Ristića vazdiže ili stavlja na pijedestal vrsnih je zbilja ta otvorenost po pitanju značajnih, onih koje nas tište tema, nedorečenih ili neizrečenih do sada, ili nikada u dovoljnoj meri pojašnjenih, bez hrabrih koji će se upustiti u pružanje konkretnih odgovora, pa, iako postoje takvi, onda su iz grupacije šturih onih, površnih tek. I nisam imao priliku baviti se, ili uveriti u autorova razmišljanja na sveobuhvatne one, kulturološke teme, one u koje se ne zadire tek tako, pa evo, na svoj način mu odajem zasluženo priznanje za sve ovde napisano, mada se radi samo o probranim tekstovima. U uvodnom delu Ristić se osvrće na kult slušanja muzike, eutanaziju, pseudofeminizam itd, te da li je Nikola Tesla bio gej, da bi potom, u poglavlju dva, prešao na, neizbežno ono, muziku koju voli, koja ga usmerava, vodi kroz život … U onom, vezanom za muziku i omiljene mu grupe, one koje stavlja u kontekst dražih mu od ostalih, da se tako izrazim, imamo priču o Rollins Bandu i albumu naslovljenom sa ’Weight’ u kojoj on, pogadja u srž, dešifruje saund pomenute, pa tako tekstovi na pomenutom govore o surovoj kapitalističkoj današnjici (o toj surovosti modernog načina življenja, medjusobnom nepoverenju i licemerju, tako prisutnom, ali i predrasudama, lažima, tragičnim ljudskim sudbinama koje smo sebi skrojili) a koje su, evo, svakodnevica i tu upijamo bez ustezanja, gotovo ne tražeći izlaz iz te.

Naslovna strana

Henri Rolins tako na ovom albumu kaže ‘’kako je najbolja osveta opstati’’! Piše Ristić i o svojoj opčinjenosti (da se tako izrazim) Bouvijem, njegovoj svestranosti jer, plenio je podjednako kao tekstopisac, kompozitor, producent, scenarist itd, te da se nije držao samo one, usvojene mu muzičke forme. Dotiče se Ristić i termina ‘Himera’ te tvrdnje da je upravo ‘Bouvi čovek – himera’ i to potkrepljuje očima njegovim jer se razlikuju po boji (jedno je plavo a drugo braon), te storijom koja ide uz, preferirajući album Crna zvezda i večnom sjaju te (Bouvi je civilizaciji pokazao da je iznad svih, upravo ovim), a što u potpunosti shvatam jer, autor se, prirodno je, hvata za novija izdanja, što i ne čudi obzirom na godine, i to je sasvim u redu. Imamo potom i slovo o Black Dog Lp albumu grupe Led Zeppelin. Usput, nije nepoznanica da je opus grupe Led Zeppelin zasnovan na okultnom, mističnom ili  magijskom onom, Alister Krouli, zamak Boleskin itd, a kada se radi o ovom, četvrtom Lp albumu pomenute grupe, pisao sam već, da kada bočnu stranu omota prislonite na ogledalo, umesto, do tada, lupam, nekakve crne stene, na prvi pogled, dobijate podudarnu a što spojeno donosi crnog psa. Pokušajte i uverite se.  Pa tako, autor je znatno mladji od nas koji smo prošli i upili ono, hipi vreme, no, dizajniranje omota je potpadalo pod umetnost, osmisliti omot za izdanje bilo koje grupe bilo je uzuzetno zahtevno, jer, gro takvih je nosio odredjenu priču, slao poruku, ili, kako to reče jedan moj drugar, značenje koje ste morali ukapirati nakon danonoćnog buljenja u taj uz preslušavanje ploče do u nedogled. Poodavno govorim da je rokenrol šifra za prolazak kroz vrata percepecije i stizanje na konačan cilj, a taj je prosvetljenost. Pa, da li smo, nakon nekoliko decenija prošli kroz ta, ili smo još uvek pred vratima te, u redu nekom, a možda  smo samo zakucali na ta, znamo najbolje mi iz sveta tog, povlašćeni na izvestan način jer, odlučili smo gaziti tom stazom, i, kako bi to rekao moj prijatelj Vanja Stanojević, mi smo sa one strane duge, to je privilegija uživanja u jednom sasvim drugom svetu…… svi oni drugi….. ne znaju šta su propustili. Autorova analiza ili ocena , svejedno, brojeva sa preslušanih albuma ovde je, u svakom slučaju toliko posebna, jedinstvena i neuporediva sa vidjenjima onih, uglavnom beogradskih (čast kao i uvek Lokneru i Žikiću) a sve iz razloga onog, da sa mnogo manje napisanog, kaže mnogo, mnogo više, sažeto u sažetom, što bi rekli, te vas prosto nagoni da se i sami upustite u epizodu preslušavanja njemu najdražih, ne biste li tako doneli svoj neki sud. Iako je znatno mladji od prestonih rock novinara, isti bi mogli mnogo toga naučiti od Ristića, vezano za iskrenost, posvećenost i objektivnost, ali bez podobnosti jer, autor ovde nije pisao naručene tekstove. Beogradski novinari su previse opterećeni onim, kinta po svaku cenu, te otuda i ne mogu realno sagledati zbivanja u popularnoj muzici. Pa ipak, Ristić je (uz Ilića, Radočaja, Kostićevu itd) neprikosnoven vezano za objektivnu reč uopšte, a prestonim ni pejotl ne može proširiti vidike. Ristićeva analiza odredjenih songova, albuma, filmova i knjiga iziskuje apsolutnu, rekao bih, duboku onu, najdublju posvećenost, a što je karakteristika samo vrhunskih onih, uz, naravno, neizbežnu dozu subjektivizma kada se radi o omiljenim mu ali ne i favorizovanim.  Autor potom, iznosi svoj stav vezan za film Totally Spies, te negativnu reakciju na decu koje donosi gledanje tog, jer, poruka je, od malih nogu usaditi deci ono, novac je najvažniji, pa tako ni načini sticanja, dolaženja do tog su, nebitni na koncu. I to je tako kako je. Film nikako nije jednak knjizi ukoliko se radi o naslovu inspirisanom i režiranom po odredjenoj, u osnovi onoj, koju znamo, tako odgledani upijete, knjigu pak doživljavate na sasvim drugačiji, stvarate sopstvenu sliku naslova. Miljan odlučno, hrabro iznosi svoj stav u povodu tih, reakcija čitalačkog auditorijuma ga  ne dotiče, te se možemo složiti sa njime ili ne moramo, kako god. Nad istinom se normalni uvek zamisle, ali, recimo ne i Ameri, njih ta uopšte ne dodiruje, operisani su od te, guraju oni dalje, zavlače ruku u svačiji džep i …. profitiraju. Imamo i njegov stav vezan za pojedine crtane filmove, kao i to, šta takvi donose deci, te preporuku  (da tako kažem) koje i kakve filmove najmladji smeju pogledati a sve iz razloga štetne emisije gasova koji takvi emituju , atak na dečji mozak….Iz svega, roditelji bi uvek, pre negoli dozvole deci da pogledaju filmove sumnjivog sadržaja, morali se  uveriti šta takvi donose. Naravno, vremena je sve manje pa tako i nije moguće izdvojiti sat-dva za kontrolu takvih, a sve iz razloga borbe za egzistenicju. Experiment Ristićev tako, možemo posmatrati i kao obavezno štivo (barem u delu vezamom za crtane filmove) za roditelje iz gore navedenih razloga. Imamo ovde, u odeljku vezanom za filmove, njegova stanovišta za probrane mu, a po iznesenom, ispustiti bilo koji od navedenih je velika šteta. I tu imamo onog, kompetentnog Ristića, vrsnog poznavaoca ne samo muzičkih pravaca i ostvarenja, nego i filmova rekoh, pogotovo onih vezanih za kontrolu uma i ispiranje mozga. Otkrićemo u Experimentu i Ristića za kog nismo znali, prevashodno mislim na redove vezane za filmove inspirisane i bazirane po romanima a sve u nameri iznošenja objektivnog jednog stava. Ristić se ne usteže, na svoj samo način piše i iznosi zapažanja, servira sliku odgledanih, preslušanih i pročitanih izdanja, te i ne začudjuje konstatacija da upravo njega navode kao primer zbilja kvalitetnog impresioniste. Dolazimo tako i do dela vezanog za Radeta Šerbedžiju u kom nas autor upoznaje sa njegovim filmskim opusom, preciznije sa petnaest najznačajnijih uloga u tim, pri tom ne krijući opčinjenost ličnošću njegovom (Rade Šerbedžijia, veliki glumac, svetski priznat).  Experiment  (U kome je sve moguće) nam sve vreme drži pozornost, ne može, tu, odvući nikakav izgovor, jer, autor se na zbilja kvalifikovan način odnosi, piše o temam u tom. Tako i u redovima posvećenim Salmanu Ruždiju i Oldousu Haksliju odnosno njihovim romanima Satanski stihovi te o tome šta donosi Vrli novi svet, piše o zabludama i predrasudama obe verske strane, njihovim intelektualnim veličinama pa, ako hoćete i na onaj, proročki stil pisanja. I lično se osećam kao izgnanik iz današnjice, sveta kom ne pripadam, te u potpunosti stavljam znak jednakosti izmedju njegovog, ovde napisanog i generacije kojoj pripadam, to iz razloga jer ne možemo uticati na promene, te nam preostaje gadjenje samo, više negoli čudjenje ovakvim načinom podizanja mladih, a još više ta pomirenost sa sudbinom kreiranom od strane svetskih moćnika. Zvezde nose mudrost, ali, Ristić ne čeka sumrak i njihovo izranjanje iz tame, na jezgrovit i zbilja smislen način iznosi svoj zapažanja, stavove o odredjenim i tu se krije njegov briljantni um. Ratnik reči, zauvek na barikadi objektivnog onog, te sam stoga stvarno ponosan na prijateljstvo sa njim, i to posmatram kao privilegiju. Čovek koji iz puške ne ispaljuje metke nego reči koje nećemo naći u naslovima mnogo poznatijih, izlobiranih onih, jer, samo to i jesu, izlobirani, no nikada neće dostići Ristićevu književnu veličinu. I ako postoje knjige koje se čitaju više puta, filmovi koji se gledaju isto toliko, muzičke numere koje nakon pola veka rado preslušavamo, takav je slučaj  sa Ristićevim Experimentom u kome je sve moguće, jer, čita se, gleda se, sluša se …. Možda sam upravo napisano trebao ostaviti kao zaključak, ali, ode misao, tako, neznano kuda, a nova, ona, je samo takva, ni blizu one koju sam prethodno hteo zapisati ili uhvatiti, onako nenadano ta odleprša, put vetra, koji nudi one samo, neuhvatljive, time je pravo na prigovor isključeno, bez popravnog. Da je Experiment štivo koje ne zavredjuje pažnju, sasvim sigurno bih odustao od čitanja u startu, ali nije, toliko je dobro, odlično čak, te mi je uvek pri ruci iz razloga beskonačnog vraćanja na bezmalo zaokružen sadržaj tog, pa  tako naslov ovaj, bez ustezanja podvodim pod najznačajnija književna ostvarenja na našim prostorima, uz obavezno ono, samo privilegovani su Experiment i pročitali. Kako to reče ruski književnik Josif Brodski: ‘’Veće zlo od spaljivanja knjiga je samo ne čitati ih’’! U Ristićevom slučaju  to vidim kao ono, nepopravljiva šteta je ne pokušati barem doći do ovog. Sadržaj Experimenta će vas povremeno navesti na pauzu, u smislu preispitivanja svog stava, dotadašnjeg uz  sveprisutno ono, kuda ide ovaj svet!? Konačno, Ristićevi stavovi i gledišta ovde, nisu filovani besmisla šlagom, naprotiv, nadev taj je u sasvim i više negoli prihvatljivosti meri, zaslužan za sve što će pobuditi u čitaocu i isecanju kriške iz te (torte) koju ćete overiti samo čitanjem Experimenta u kome je sve moguće.

Izvor: prozaonline; piše: Živko Ivković

Uspješna  „Izložba Mojkovačkih umjetnika“ u Kragujevcu

0

Od bajkovitog sunca, praska do apokalipse

            Mojkovački likovni salon, koji ove godine obilježava deset godina uspješnog trajanja, imao je tokom novembra svojevrsnu pretpremijeru i to u Kragujevcu, centru Šumadije. Dok političari, zaklinjući se u „evropski put“  i spremnost na „evropske integracije“ izgovaraju ispraznu mantru o prijeko potrebnoj prekograničnoj kulturnoj saradnji, umjetnici takvu saradnju grade – djelom.

            Dogovorom između  Doma omladine iz Kragujevca i Centra za kulturu „Nenad Rakočević“  iz Mojkovca, u Kragujevcu je priređen svojevrsni umjetnički spektakl. Do kraja novembra posjetioci Galerije Doma omladine moći će da vide ostvarenja 15 umjetnika iz Mojkovca, ali i iz drugih crnogorskih gradova, okupljenih oko Mojkovačkog likovnog salona.  Ova manifestacija nosi naslov „Izložba mojkovačkih umjetnika“, a izložene su slike, crteži, fotografije i digitalni printovi. Učesnici izložbe su autori  koji su akademska zvanja sticali na Fakultetu likovnih umjetnosti  na Cetinju, Akademiji lijepih umjetnosti u Trebinju, Fakultetu vizuelnih umjetnosti  i Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, Fakultetu savremnih umetnosti u Beogradu, ali i entuzijasti, koji se posvećeno bave likovnom i vizuelnom umjetnošću.

            Kako je rečeno na otvaranju, izložba je početak saradnje Doma omladine  iz Kragujevca i Centra za kulturu „Nenad Rakočević“ iz Mojkovca. Planirano je da kragujevački likovni umjetnici, uzvratno, izlože svoje radove već ove godine u Mojkovcu a, takođe, u planu je i nastup kragujevačkih muzičara u gradu  na Tari.

            Raznolikost, ali i iskorak u neistraženo, bio bi zajednički imenitelj onoga što su mojkovački umjetnici pokazali posjetiocima kragujevačke izložbe.

            Aleksa Tomović  se predstavio slikom „Sunce, sloboda i malo cvijeta“, rađenoj u akrilik tehnici. Ako se, prema Nikolaju Hartmanu, možemo složiti o postojanju tri plana na svakom platnu koje je doticala ruka umjetnika, za Tomovića se s pravom može kazati da je kompozicija ove slike dodala i „četvrti plan“ – u vidu brojnih asocijacija na arhetipsko, biblijske legende, bajkovite priče i nestvarna bića.  

            Marko Kosović je izložio  fotografiju koju je naslovio imenom „Veza“, a koja se nalazi i na naslovnoj korici solidno urađenog kataloga ove izložbe, na kojoj stoji i logo Centra za kulturu u Mojkovcu, a na koricama je i grb Crne Gore i Doma omladine u Kragujevcu.    Ilija Vuković crtežom  „Estetika kruga“ budi brojne nedoumice i postiže ono za čim teže stvaraoci – da posmatrača ostavi zamišljenog. Taman toliko da u svojoj svijesti nadogradi umjetničko djelo. Uostalom, nije bez razloga rečeno, da konačni oblik umjetničko delo dobija u svijesti primaoca. Jelena Jušković, idući u korak sa savremenom umjetnošću, svojim radom „Bajke“ kombinuje fotografiju i digitalnu umjetnost. Ksenija Ćorić  svoju fotografiju naslovljava „Bez naziva“, ali čini da posjetioci izložbe daju svoju definiciju onoga što je pokazala talentovana Ksenija Ćorić. Zgrada na njenoj fotografiji asocira na novi Vavilon, ali bez ljudi, a sivilo  koje je uhvaćeno u punom zamahu, istovremeno ukazuje na obezljuđenost i obezdušenje civilizacije koja sama za sebe govori da je „napredna“.  

            Ljudmila Jušković  svojim crtežom „Portret“, na najboljem je putu da, s pravom, pridobije epitet da poseduje direrovski talenat, kakav je u mladim danima pokazivao samo Vladan Subotić, polaznik umjetničke škole kod čuvenog francuskog profesora i umetnika  Mišela Šanzijea, inače učenika Pabla Pikasa. Slikarstvo Albrehta Direra i Ljudmile Jušković  razdavaja nešto više od četiri vijeka.  Ali ih sjedinjuje – preciznost u crtežu. Tu je isti osjećaj za kontrast, za raskoš kolorita,  izražena akcija. Podsjećanja radi,  Direr je između 1494. i 1495. posjetio Veneciju. Pošto je onima, kao što su Ljudmila i Direr, Bog neštedimice darivao talante, Direru nije bilo teško da  postane veći renesansni slikar i od samih italijanskih majstora, koji su držali primat na razmeđi XV i XVI vijeka. Valjalo bi, zato, pažljivo pratiti, ali i podsticati,  dalji rad Ljudmile Jušković, pošto se direrovska preciznost u likovnom iskazu ne rađa svaki dan.

            Digital art je umjetnost koja se mahom vezuje za gradove daleko veće od Mojkovca. Dva autora iz Mojkovca razbijaju taj stereotip. Milena Damjanović radom naslovljenim kao  „Trotoart“, pokazuje da je ovom tehnikom moguće iskazati sve ono što čine najveći likovni stvaraoci. Biciklista  sa kacigom, prslukom, ramom i blatobranima bicikla u žutoj boji, opravdavaju slogan „Budi vidljiv, budi bezbjedan“. Uostalom, umjetnost treba da služi čovjeku- da ga oplemenjuje, da ga izgrađuje, ali i da mu omogući bezbjednost. Uostalom, život je najveća vrijednost.

            Crna boja sa majstorskim prelivom koji, ipak, omogućavaju  vidljivost akta na slici, karakteriše rad Miloša Filipovića „Nibiru“, koji takođe, spada u digital art. Slika  Mladena Blaževića „Krajolik“, rađena u akriliku, daleko prevazilazi svoj naslov. Krajolik jeste, ali je višeznačnost, udružena sa asocijativnošću, učinila da predstavlja višeslojnu kompoziciju, koja  postavlja pred posjetioca brojna pitanja o prirodi, našem odnosu prema okolini, suživotu onih koji dijele njen prostor…  

            Ono što je Hičkok postizao nezaboravnim kadrovima u njegovim filmskim remek-djelima, to čini Novak Braunović svojom fotografijom  koju je naslovio kao  „Jutro“. Kombinacija izlazeće svjetlosti (sunca), drveta koje je u centru, okolne šume čije, takođe, crnilo nagovještava tajnovitost i zebnju, fantastični prelivi samo jedne boje, crne,  sa malo svijetla, zaokružuju kompoziciju ove hičkokovske fotografije. Nije ni čudno, nema dobrog filmskog stvaraoca, a da dobro ne poznaje osnovne zakone fotografije. Zar se glavni snimatelj  u dugometražnim filmovima ne zove direktor fotografije, a ne filmski snimatelj.

            Predrag Radulović  slikom „Muka“ rađenoj u kombinovanoj tehnici, svoj umjetnički iskaz šalje koristeći ljudski torzo, pri čemu majstorski kombinuije boje, senke, ali i pokret.          Apokalipsa, sa kojom se čovječanstvo suočava još od nastanka Biblije i Otkrovenja Jovanovog, u kolektivnoj svijesti judeohrišćanske kulture profilisana je kao događaj sa mnogo ognja, razaranja i uništenja gradova, pa i čitavog svijeta. Bog na taj način, kazuje Sveti Jovan Bogoslov u Otkrovenju,  uništava svoju tvorevinu, pošto su se  oni koje je stvorio i dao im razum, sa slobodom, da ga upotrijebe na dobro ili zlo, odrekli zakona božijih.  Velizar Vuković svojom „Apokalipsom“ daje jedno novo viđenje Apokapsisa: aktom na kome nema ničeg ljudskog kao da poručuje da je smak svijeta tu. Ljudi su se odljudili. Nama ih nigdje, pa ni na Vukovićevoj tvorevini. Sve se ljušti, runi, ako se ne popravi – propast je tu. Među nama!

             Vladimir Fuštić slikom „Most“, rađenoj u akriliku, pokazuje šta se može postići bogatsvom boja, kombinacijom njihovog spektra, a sve  vještim rukama umjetnika.  Vladislav Kosovič  slikom „Prasak“ koju je uradio kombinovanom tehnikom, stavlja posetioca pred životni upit, da li je ovo prasak koji znači rađanje ili eksplozija koja označava kraj ove zamorene civilizacije.

            Ako bi sumirali uspješan nastup mojkovačkih umjetnika, pažnju koju su njihovi radovi zavrijedli među brojnim posjetiocima izložbe u galeriji kragujevačkog  Doma omladine, ova manifestacija raduje,  zato što  nagovještava  plodnu saradnju dvije kulturne institucije. Ali, i živi kontakt umjetnika iz dvije sredine.  Na dobrobit ljubitelja umjetnosti u Srbiji i Crnoj Gori.

Tekst i foto: mr Ranko Milosavljević

Obogaćen knjižni fond Crnogorske biblioteke i čitaonice

0

Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista Crne Gore (SUBNOR)  donirao je dio izdanja iz svoje izdavačke produkcije Crnogorskoj biblioteci i čitaonici u Lovćencu.

Na taj način nastavlja se trend povećanja knjižnog fonda ove jedinstvene institucija kulture u dijaspori sa važnom ulogom u očuvanju i prezentovanju crnogorske savremene i tradicionalne kulture, nacionalnog i jezičkog identiteta crnogorskih iseljenika i njihovih potomaka u Republici Srbiji. Crnogorska biblioteka i čitaonica je počela sa radom 2017. godine, smještena je u Crnogorskom kulturnom centru u Lovćencu, a osnivač je Udruženje Crnogoraca Srbije „Krstaš”.

Press služba „Krstaš”     

mr Novica Vujović: Predstavljanje knjige o Njegošu Slobodana Tomovića

0

Čast su mi i zadovoljstvo priređeni činjenicom da izdanja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost predstavljamo u Beranama. Osobito je ovaj momenat duhovno uzdignut značajem i simbolikom koji u crnogorskoj kulturi, istoriji i tradiciji ima dan Njegoševa rođenja. UG „Beranda‟ i Fakultet za crnogorski jezik i književnost u saradnji s našim prijateljima i saradnicima iz Berana ovaj program priređuju u slavu Njegoša.

Predstavljanje knjige Komentari Luče mikrokozma, Gorskoga vijenca i Lažnoga cara Šćepana Malog Slobodana Tomovića, filozofa i njegošologa, povod je da se ukratko osvrnem na izdavačku djelatnost ustanove koja je objavila ovu knjigu, kao i da Tomovićevu knjigu kontekstualizujem s aspekta njegošologije kao discipline.  

Kao član izdavačkoga savjeta Fakulteta za crnogorski jezik i književnost imam prijatnu obavezu da vas upoznam s važnijim pojedinostima iz izdavačke djelatnost te ustanove. Za deset godina koliko postoji Institut za crnogorski jezik i književnost, a od 2014. Fakultet, ustanovljeno je deset biblioteka za temeljne discipline montenegristike uopšteno, te za razne segmente kulturologije i istorije. S blizu 200 izdanja u tih 10 biblioteka – đe spadaju međunarodni filološki časopis Lingua Montenegrina, te monografije, zbornici naučnih radova, studijske knjige, antologije i izbori iz stvaralaštva kanonskih autora prije svega naše usmene književnosti i dr. –  za Fakultet za crnogorski jezik i književnost može se pouzdano reći da je u domenu naučne literature danas vodeći izdavač u Crnoj Gori. Čak i najmlađa i nedavno pokrenuta biblioteka, koja je zatemeljena u saradnji s uvaženim proučavaocem antičke književnosti prof. dr Markom Višićem – za kratko vrijeme ima više značajnih izdanja poput Ilijade i Odiseje, Gilgameša, zatim knjige Književnost drevnog Bliskog istoka i dr.

mr Novica Vujović

Ne smije se zaobići znatan broj bibliografija filologa i crnogorskih književnika, a za ovu ću priliku istaknuti samo dvije: Bibliografiju Njegoš u čijih se 5 tomova nalazi 36.497 jedinica te Bibliografiju Mihailo Lalić sa 6.641 jedinicom. 

Knjiga koju večeras predstavljamo pripada biblioteci Njegoš. U okviru biblioteke Njegoš FCJK publikuju se monografije ili izbori iz studija o Petru II Petroviću Njegošu i njegovu djelu te studije inostranih naučnika prevedene na crnogorski jezik. Neki od dosad objavljenih naslova su: Petar II Petrović Njegoš, vladika crnogorski, i njegova književna djelatnost autora Petra Aleksejeviča Lavrova, Njegoš i Italija autora prof. dr Vesne Kilibarde, Rasprave o Njegošu autora dr Milana F. Rakočevića, zatim monografija Njegoš i Ljubiša akademika Milorada Nikčevića, Prilozi o Njegošu dr Antuna Barca, Njegoš i oko njega dr Krsta Pižurice i dr. Knjiga Komentari Luče mikrokozma, Gorskoga vijenca i Lažnoga cara Šćepana Malog Slobodana Tomovića objavljena je kao 10 knjiga te biblioteke, a njezini su urednici Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić, dok je kao recenzenti potpisuju njegošolozi Krsto Pižurica i Milorad Nikčević.  

Ovom su knjigom objedinjeni Tomovićevi komentari tri najznačajnija Njegoševa djela. Autor je te komentare pisao tokom godina, objavljivao na različitim mjestima i različitim povodima, a u izdanju FCJK daju se objedinjeno.

 Knjigu prati na gotovo dvadeset stranica urađen portret Slobodana Tomovića čiji je autor Aleksandar Radoman, najistaknutija ličnost književne montenegristike danas. Iz toga se portreta da zaključiti, kako Radoman veli, da je „Томовићев допринос свеобухватнијем сагледавању књижевних феномена класика црногорске књижевности XIX вијека од изузетнога значаја за књижевноисторијску монтенегристику‟. Tomović je ne samo njegošologiji, nego filologiji i istoriji uopšte dao temeljni doprinos otklanjanju brojnih zabluda i nenaučnih interpretacija Njegoševa djela.

S obzirom na to da se ne može o jednome problemu ikoliko sistematično govoriti bez poznavanja istorije pitanja o kojemu se govori, za ovu je priliku potrebno osvrnuti se na njegošologiju i njezin razvitak. 

Otkako je Petar II Petrović Njegoš objavio svoja najznačajnija djela pratilo ih je interesovanje stručnjaka, književnika i javnih djelatnika. Spomenuo sam da je naša ustanova priredila dosad najcjelovitiju bibliografiju iz koje se vidi golemi opseg interesovanja za ličnost i djelo najvećega crnogorskog pisca. Popisani radovi svjedoče da je unutar montenegristike važno mjesto pripalo njegošologiji, a da se u njegošologiji brojnošću izdvajaju prilozi o Gorskome vijencu. Ta bibliografija svjedoči, da to i istaknem, da je prvi komentator Gorskoga vijenca bio drugi naš književni velikan iz XIX vijeka – Stefan Mitrov Ljubiša. Ljubiša je takođe priređivač prvoga latiničnog izdanja Gorskoga vijenca.

Komentare, tumačenja stihova, kao i jezičke analize Njegoševih djela pisali su najugledniji domaći i inostrani filolozi. U abecedu znanja iz njegošologije ubrajamo rad Dubrovčanina Milana Rešetara s petodecenijskim stažem u njegošologiji, Danila Vušovića kao prvoga crnogorskog školovanog filologa s monografijom Prilozi proučavanju Njegoševa jezika, zatim Pipera Mihaila Stevanovića, zasigurno dosad najpotpunijega u jezikoslovnoj njegošologiji, te niz ostalih uglednih filologa poput Vida Latkovića, Radosava Boškovića, Nikole Banaševića, Vojislava Nikčevića, Novaka Kilibarde, Slobodana Tomovića i drugih.

Problemi priređivanja i tumačenja Njegoševih stihova, prije svega Gorskoga vijenca, nijesu bili mali. U njegošologi prijepori među filolozima u vezi s nekim pitanjima Gorskoga vijenca, razumije se, i danas postoje i oni se određuju kao „tamna mjesta‟ Gorskoga vijenca. Korpus tzv. tamnih mjesta ne zaprema samo probleme tumačenja nekih stihova, dakle književnoga teksta, već se širio i na pitanja poput prvobitnoga naslova Gorskoga vijenca ili na dilemu u vezi s godinom rođenja Petra II Petrovića Njegoša (je li 1813. ili 1811) i tako redom.

Brojni radovi svjedoče da su Njegoš i njegov tekst odmah nakon njegove smrti korišćeni s najrazličitijim motivima u raznim društveno-događajnim prilikama. Kako se u kojoj prilici Njegoš, njegovo nasljeđe u filologiji, istoriji, tradiciji i politici upotrebljavalo pokazala je knjiga Bobana Batrićevića Bog našeg nacionalizma s podnaslovom: „Recepcija, reinterpretiranje i korišćenje Njegoševa lika i djela u političkoj propagandi i diskursu vlasti u Crnoj Gori od 1851. do 2013“. Rečenom je knjigom pokazano kako su nakon smrti Petra II, odnosno u period označenom „od Danila do Mila‟, njegovi tekstovi prolazili različite modele ideološkoga vrednovanja i preobražaja, nerijetko bez ikakve osnove. Zloupotrebljavano je Njegoševo ukupno nasljeđe od raznih vladara i sistema, išlo se dotle da su ga u posljednjemu ratu kasnije presuđeni ratni zločinci zloupotrebljavali guslajući njegove stihove ili da ga neupućeni i nedobronamjerni proglašavaju genocidnim pjesnikom. Kako da objasnimo prevođenje Gorskoga vijenca na ekavicu i to u formi pripovjetke, ili pokušaj nametanja filološkog modela prema kojemu Njegoša smijete tumačiti jedino u kontekstu srpskoga kulturnoga koncepta itd.

Gore rečenim tek sam u grubim rezovima naznačio prilike u njegošologiji, a one vjerodostojno potvrđuju kompleksnost crnogorskog društva, naučne i kulturne zbilje našega i minulih vremena diktiranih kasnom uspostavom institucija, nedostatkom adekvatne prosvjetne i kulturne strategije za potrebe proučavanja, njegovanja i afirmacije crnogorske kulturne baštine. U takvim je okolnostima radio i doprinos razumijevanju Njegoša i njegova djela dao i filozof Slobodan Tomović.

Njegov je doprinos njegošologiji višestruk i ne ograničava se samo na komentare tri najznačajnija Njegoševa djela, već u bibliografiji nalazimo da je autor monografija Njegoševa luča, Vječna zublja Njegoševa i Njegoševa filozofija prirode, zatim leksikona Filozofsko-bogoslovski pojmovnik Njegoševog djela. Valja tome dodati i da je kao glavni i odgovorni urednik potpisao Enciklopediju Njegoš.

Zahvaljujući tolikoj posvećenosti Njegoševu djelu još od 1971. iz Tomovićeva pera izašli su radovi oslonjeni na provjerene zaključke i tada recentnu literature. Komentari sabrani u knjizi o kojoj je večeras riječ značili su novinu u pristupu Njegoševu tekstu, obračunali se s tradicionalističkim pristupom i svim neutemeljenim nastojanjima da se ospori autentičnost crnogorske književnosti i njezinih pripadnika, među njima i Njegoša. Tomovićevi su tekstovi o Njegošu, prije drugih onaj o Gorskome vijencu, uz nekolicinu drugih naučnika ušli u temelje savremene montenegristike, gradeći tako sistem u kojemu su naučnim kriterijumima ispitivani crnogorska kulturna, tradicijska i nacionalna samobitnost. U Pogovoru Komentara Gorskoga vijenca Tomović jedno od danas u javnome diskursu frekventnijih pitanja – pitanje Njegoševa srpstva i upotrebe samoga termina u tekstu – eksplicira do krajnjih pojedinosti.

Primjećuje se da je Tomović istrajno čuvao naučnu razinu proučavaoca Njegoša kao književnika, ni jednoga trenutka ne opterećujući ispitivani korpus problemima vremena u kojemu naučnik živi.

Mjesto Slobodana Tomovića u njegošologiji trajno je i učvršćeno pouzdanim postignućima njegova rada, pa je slijedeći te kriterijume izdavač knjige nastojao učiniti je dostupnijom današnjim istraživačima, naučnoj javnosti, studentskoj i srednjoškolskoj populaciji. U ime izdavača, u ime urednika Aleksandra Radomana i Adnana Čirgića, te u svoje lično, još jednom izražavam zahvalnost na prilici da knjigu Slobodana Tomovića, vašega Vasojevića, predstavimo ovđe u njegovome zavičaju.

 Sasvim na kraju dodao bih još ovo. Jednome su znamenitom francuskom medievalisti spomenuli formulaciju „mračni srednji vijek‟ na što je on rekao da je to glupost – postoji samo mrak našega neznanja! Bojim se da su granice razmimoilaženja oko Njegoša uistinu granice našega neznanja, a nerijetko i loše namjere. Nadam se da će se ubuduće rasprave na ove teme voditi s mnogo više tolerancije za drukčije mišljenje, s manje strasti a više kulture u dijalogu, sa stilom i registrom kakav Njegoševo djelo zaslužuje. U današnjoj građanskoj i multikulturnoj Crnoj Gori odnos prema Njegošu, baš kao npr. prema Miroslavljevu jevanđelju ili Oktoihu i drugim vrednotama naše kulturne baštine mora biti naučni i mora biti, da tako kažem, višim smislom prožet! Njegoš je najveći crnogorski i jedan od najvećih južnoslovenskih i evropskih stvaralaca, te po toj činjenici nužno je da nas njegovo djelo okuplja.

Piše: mr Novica VUJOVIĆ (Fakultet za crnogorski jezik i književnost)

Promovisano specijalno izdanje časopisa “Komuna” posvećeno Baru

0

U Dvorcu kralja Nikole promovisano je
specijalno izdanje časopisa za lokalnu samoupravu i njegovanje kulturne
baštine “Komuna” u susret Danu Opštine Bar koji se obilježava 24.
novembra. Komuna je u ovom specijalnom broju okupila ugledna barska
imena, istaknute pojedince, svjedoke prošlih vremena, mlade ljude,
profesore, sportiste, umjetnike, novinare i druge. Zato je na skupu
ocijenjeno da je ovaj časopis lična karta Bara i da zvog svoje
sadržajnosti i atraktivnosti to može biti u svakom vremenu.

Moderator diskusije i jedan od autora časopisa Amar Borančić, kazao je,
najavljujući autore i goste, da je misija ovog časopisa da kroz priče
autora čitaocu dočara barski duh i da osjeti i doživi Bar onako kako ga
njegovi ljudi žive i doživljavaju.

Dušan Raičević, predsjednik opštine Bar



Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, koji je i autor uvodnog teksta o
Baru u časopisu, kazao je da su kroz ovo izdanje pokušali da prezentuju
ono što je Bar u malom. “Kroz ovo izdanje šaljemo snažnu poruku svima
onima koji ovih dana pokušavaju na raznorazne načine da vrše reviziju
naše istorije, da je ovo istorija Bara, satkana u ovom izdanju časopisa,
da je ona naša, ponosna i prkosna.”, poručuje Raičević.

“Toliko slojeva života on krije u svojim zidinama, mnogo ispričanih i
neispričanih priča stoji u svakoj njegovoj ulici, maslini, kući,
čovjeku, od obale Jadranskog mora, preko vrhova Sutormana, Rumije i
Lisinja, sve do jezerske obale i udoline. Upravo te dvije obale
definisale su naš grad kroz njegovo postojanje na raskršću civilizacija
i svjetova. Upravo takve priče definišu i naš, savremeni život u Baru.
Sve one priče koje ćete imati priliku da čitate u ovom časopisu, kroz
koji ćete osjetiti otkucaj srca ovog grada, njegov krvotok, njegov dah,
kojim diše od Starog Bara, preko Pristana, do novog Bara. Od Tuđemila,
koji su utemeljili prvu crnogorsku državu, preko svih civilizacija koje
su ovdje živjele zajedno, mletačke, venecijanske, vizantijske, osmanske,
crnogorske, mjesto gdje su tri velike religije doživjele sjajan susret,
kakav je rijetko gdje zabilježen, u kojem hrišćanstvo, istočno i
zapadno, zajedno sa islamom, žive kao svoji na svoje, shvatajući da smo
svi mi upravo svoji, svoji na svome, te da su sve razlike samo nešto što
nas zbližava. Bar upravo dopušta takve razlike, njeguje ih i ljubomorno
čuva, razumijevajući da makar bez jedne od njih Bara ne bi ni bilo onako
kako ga mi poznajemo, to dakle više ne bi bio Bar u punom smislu oboga
što on znači.”, kazao je predsjednik Opštine Bar.

Željko Rutović, publicista i predsjednik Programskog odbora časopisa
osvrćući se na ovo izdanje kazao je da  istorija ljudskog roda i
civilizacije nije ništa drugo nego istorija njegovih tragova te da u tim
tragovima ostalo je svekoliko trajanje, te da tamo gdje nije bilo tih
tragova, civilizacija je upadala u probleme.

“Mi večeras svjedočimo tragovima i trajanju naše milenijumske Crne Gore.
Sam naziv – Komuna, ukazuje da je bazirana ka opštem, kolektivni izlazak
u naše javno dobro, naš javni interes, a identitet, baština i
vjerodostojnost tih tragova daju kredibilitet Komuni. Komuna svojom
idejnom koncepcijom u Baru jeste svoja na svome. Identitet i baština su
misija i vizija ovakvog štiva, sjajna baština i kultura Bara. Teško je
na manjem broju stranica imati bukvar o istoriji Bara, kulturi,
etnologiji, umjetnosti, sociologiji.”, kazao je Rutović. On je poručio
da riječ o Baru nadrasta Bar i nudi tragove istorije Crne Gore te da je
ovaj časopi uspio da  sažme sve različitosti u harmoniju, koja je
zapravo- Bar.

Direktor i glavni i odgovorni urednik “Komune” Amer Ramusović je izrazio
zadovoljstvo što u predvečerje obilježavanja 24. novembra i u godini
jubileja promovišemo jubilarni, 40. broj i 10 godina postojanja
časopisa.

“U Komuni od prvog broja gajimo multikulturalne vrijednosti i podsjetnik
smo crnogorske prošlosti. Zahvaljujući fokusiranosti na otkrivanje
kulturnog nasljeđa, omogućavamo javnosti uvid u često nepoznate slojeve
narodnog stvaralaštva, čiji bi veliki dio bez ovakvih pisanih tragova
izbuio svoju autentičnost ili nestao u toku vremena. Ovo izdanje zato je
lična karta Bara, sa kojom će se ponositi generacije. Zahvaljujem
predsjedniku Opštine, Dušanu Raičeviću, na inicijativi da poseban broj
bude posvećen Baru, kao i na tome što je, uprkos svojim obavezama, bio
na raspolaganju uredništvu”.

Neđeljko Đurović  barski profesor, publicista i aktivista podsjetio je
da je Bar nekadašnja metropola ovog dijela Jadrana te da ako na
Mediteranu imamo interkulturalizam, onda to je Bar. Đurović, je poručio
da mu je čast da govori u ime svih autora časopisa koji su za ovaj broj
pisali srcem o svom gradu te da je to specifičan odnos pojedinca i
grada.

“24. novembar obilježavamo u sjećanje na građanske, antifašističke
tekovinu koje ne smijemo zaboraviti, kao ni one koji su svoje živote
položili na oltar slobode. Takvi naši su korijeni duboki i uzaludni su
svi pokušaji da se naše zajedništvo izbriše. Budimo Barani i otvorimo
ljese našeg uma i duše ne suživotu, nego zajedničkom životu.” poručuje
Đurović. On je podsjetio da je naša obaveza da sačuvamo “na papiru i u
stvarnom životu” naše etnološko bogatstvo. Podsjetio je i da u leksici
starobarskog govora postoji prožimanje crnogorskog, albanskog i turskog
jezika, pa nije čudno što Barani, gdje god da odu, nađu dio sebe i dio
proživljenog.

Željko Milović, novinar, publicista i prvi gost-urednik nekog izdanja
Komunen je istakao da nije puno razmišljao kada je dobio poziv Komune i
lokalne uprave da se prihvati da bude urednik specijalnog izdanja,
obzirom da ovaj list smatra riznicom najljepših zapisa o Crnoj Gori,
časopisom koji je umnogome promijenio nivo znanja koji su stanovnici ove
države, bez obzira na vjeru i naciju, imali o njoj.

“Na samom početku, u jedno sam bio siguran – da želim da konceptualno
kreiram broj koji će moći da se čita i nakon 20 godina, i nakon 50
godina, i da mi za to treba pomoć pametnih i knjiških ljudi. Znao sam ko
bi sve to mogao biti, uglavnom ljudi s kojima sam i ranije sarađivao.
Opština Bar je imala svoje prijedloge, koji su samo mogli podići
ljestvicu više u kvalitetu, pa odgovorno tvrdim, uspjeli smo u namjeri –
broj će moći da se čita i nakon 20 godina, i nakon 50 godina, nije
vremenski omeđen. S obzirom da smo zarobljeni u kalupima vlastitih
života što čini da često mislimo kako smo izgubili i sebe, i bližnje, i
grad kakav smo imali, ovo izdanje časopisa je bilo prilika da se
podsjetimo kakav je i što je nekad bio Bar. Ponosan i uspravan, lijep, i
na svoj način bezobrazan i prkosan kad ustreba.”, poručio je Milović.

Promociju specijalnog izdanja časopisa bilo je moguće pratiti uživo i
putem live streama na YouTube kanalu Opštine Bar, gdje je dotupan i
video zapis sa promocije.

Na 32 strane izdanja “Komune” posvećenog Baru, čitaocima se nude
zanimljivi tekstovi i neotkrivene priče Bara. Za ovo specijalno izdanje
su pisali: Neđeljko Đurović, Ammar Borančić, dr Savo Marković, dr
Svetozar Saić, Dragan Marović, Suljo Mustafić, Vladimir Lukšić, Sabrija
Vulić, Ivanka Leković, Draginja Radonjić, Ilija Vukotić, Vasilije
Janković, bivši predsjednici Opštine Čedo Ratković i Jusuf Kalamperović,
zatim Radomir Petrić, Dragana Erjavšek, Anastazija Miranović, Milun
Lutovac, Milan Vujović i Ilija Kovačević. Jedina osoba koja nije iz
Bara, a pisala je za ovaj broj “Komune”, jeste sestra Estera Radičević,
koja je detaljno rekonstruisala gotovo pedesetogodišnji požrtvovani rad
časnih sestara u barskoj bolnici, za koji su dobili nagradu grada Bara,
ali i niz Ordena SFRJ.

Izvor: mediabiro

238FansLike
116FollowersFollow
73FollowersFollow
23SubscribersSubscribe

NAJNOVIJI POSTOVI